Apolonija i koza - liberlignatoris.com
Transcrição
Apolonija i koza Mario Holzner L IBER L IGNATORIS V LASTITA NAKLADA Beč, 2011. Apolonija i koza, Mario Holzner, editio princeps 2011. Tekst se temelji na intervjuu sa Tejom Kurtek, kao i na zapisima Alberta Herica i Teje Kurtek. Svi podaci o osobama ne moraju nužno odgovarati istini. Pisac si dozvoljava izvjesne autorske slobode. Ovo izdanje su lektorirali Vera Grimmer, Vesna Holzner i Roman Römisch. Prevela sa njemačkog na hrvatski: Vesna Holzner. All rights reserved. No part of this book may be used or reproduced in any manner whatsoever without written permission of the Publisher. Non-profit digital distribution however is explicitly permitted and encouraged by the Publisher. Published by L IBER L IGNATORIS c Copyright Mario Holzner Mojoj baki Teji Kurtek prigodom njenog 100. rodendana 14.05.2011. Sadržaj P ROLOG . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 5 I. V JE ŠTICA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 13 II. D R ŽAVA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 27 III. T RGOVINA . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 37 IV. D UH . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 61 V. K RAJ . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 77 VI. P O ČETAK . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 95 E PILOG . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . . 113 4 Prolog Sultan Mehmed II Osvajač je posjedovao izvjesni smisao za crtanje. Ponešto poletno po svojoj je bilježnici črčkao kojekakve glave. Upravo deset godina i šest dana nakon što se je u Konstantinopolu proglasio Rimskim carem, pogledom je obuhvatio prostrano polje nad bosanskom prijestolnicom Jajcem. U pozadini je žuborio vodopad, klopotali su mlinovi, izdizala se je tvrdava. Na tom polju, kasnije zvanom Carevo polje, upravo je dao pogubiti posljednjeg bosanskog kralja, koji je bio i srpski despot, Stjepana 5 Prolog A POLONIJA I KOZA Tomaševića. U tom je trenutku započeo opći nered. Komotniji dio obitelji Heric ostao je živjeti u Bosni, Hercegovini i Raškoj, kasnijem Sandžaku, konvertirali su na islam kako bi izbjegli osmanlijski porez glavarine za nemuslimansko stanovništvo. Ostali su se pridružili uskocima. U malim skupinama pružali su oružani otpor turskim osvajačima. Kasnije su se naseljavali kao seljaci s vojnom obavezom uz hrvatske granice prema otomanskom carstvu. Bile su to granice jednog drugog cara. Ferdinand I habsburški nosio je izmedu ostalog titule Cara svetog rimskog carstva, Rimsko-njemačkog kralja, Austrijskog nadvojvode, Češkog kralja, Ugarskog kralja i Hrvatskog kralja. Granice susjedne Donje Štajerske (Untersteiermark) s vremenom su takoder postale nesigurne. Trgovište Veržej (Wernsee) u istočnoj Prlekiji (Windische Büheln) nalazilo se je na starom trgovačkom putu soli, koji je vodio preko pličine u Muri u Ugarsku, tu se je probila turska vojska u pravcu Beča i provodila u široj okolici pljačkaške pohode. Zemaljski poglavar i najviši vojni zapovjednik graničnih područja Kranjske i Hrvatske, Ivan (Hans) Ungnad von Weissenwolf, barun Soneški (Sonneck) naselio je stotine uskoka i njihovih vojskovoda, koji su ranije naseljavali Kranjsku i hrvatski Žumberak (Sichelberg), nešto sjeverno6 Prolog A POLONIJA I KOZA istočnije u Hrvatskom zagorju (Kroatisch Zagorien), u Varaždinskoj županiji (Warasdiner Gespanschaft) te u Donjoj Štajerskoj. Iste godine kad je Ferdinand I ugovorom u Passau-u formalno priznao protestantizam, dodijelio je Ivan Ungnad, koji je i sam bio sljedbenik Reformacije, srpskom vojvodi Ivanu Margetiću Raškom i njegovim uskocima Strelski dvorec u Veržeju. Bivšem vlasniku je magistrat trgovišta tek mnogo godina kasnije isplatio 20 dukata u ime odštete. Slična je bila sudbina jednog malog plemića, koji je Margetiću morao predati svoj mali dvorac u okolici Veržeja. Margetić je u bijegu pred Turcima sa svojih 49 konjanika došao iz okoline Ludbrega (Lubring) u susjednoj Hrvatskoj. Njemu i drugim uskocima odobreno je korištenje zemlje oslobodeno poreza na dvadeset godina kao i uzimanje ratnog plijena. Kao vojvoda mogao je svojim ljudima samostalno zapovijedati, a dobivao je i godišnju plaću od 50 rajnskih guldena. Kad je Margetić stupio u carsku službu konvertirao je s pravoslavlja na katolicizam. Njegov pretpostavljeni Ivan Ungnad je na carevo inzistiranje morao četiri godine kasnije napustiti Štajersku, nakon što je prisvojio vlasništvo Katoličke crkve. U Urachu, u Würtenbergu je utemeljio slovensku, hrvatsku i ćiriličnu tiskaru (Windische, chrabatische und cirulische Thrukerey). 7 Prolog A POLONIJA I KOZA Tiskao je djela protestantskog propovjednika i utemeljitelja slovenske književnosti Primoža Trubara kao i hrvatski prijevod Novog testamenta na glagoljici i ćirilici. Stanovnici trgovišta Veržej su takoder bili skloni idejama Luthera prije no što su uskoci odani caru doselili, koji su malo mjesto sa brojnim malim brodskim mlinovima opet pridobili za Katoličku vjeru. Nekako nije začudno da je i Ivan Margetić umro u godini smrti cara Ferdinanda I. Prvorodeni sin preuzeo je funkciju uskočkog vojvode, a nekoliko godina kasnije je poginuo u jednoj od brojnih bitaka sa neprijateljem kršćanstva. Naslijedio ga je mladi brat Lazar. 14 godina nakon očeve smrti pao je u susjednoj Ugarskoj u osmanlijsko zarobljeništvo. Kada je stigla vijest, da je postao Turčinom, nadvojvoda je prenio na jednog drugog uskoka, Nikolu Ožegovića, vojvodstvo i dvorac u Veržeju. Njegov život je takoder završio krvavo, napokon je njegov sin Jure Ožegović bio posljednji uskočki vojvoda u Veržeju. Iste godine kada je u dalekom Madridu Miguel de Cervantes objavio Don Quixota pao je Jure Ožegović u borbi s Turcima. Marodirajuće turske trupe i njihovi ugarski vazali su spalili Veržej. Mali dvorac je takoder sravnjen sa zemljom. Tako je okončano srpsko vojvodstvo u Veržeju. Mnogobrojni ljudi i mnogo stoke nasilno je odvedeno. No 8 Prolog A POLONIJA I KOZA mnoge uskočke familije su ostale u Veržeju, poput obitelji Aleksić, Antolović, Jurinc i Jurović. Tako je i obitelj Heric ostala živjeti u Veržeju. Nakon što je slijedeće godine sklopljen Žitvanski mir okončane su dugotrajne borbe s Turcima, a Donja Štajerska je tokom više desetljeća bila poštedena razaranja. Nakon što je u habsburškim zemljama protureformacija stavila stanovništvo pred izbor vraćanja na Katoličku vjeru ili emigracije, Štajersku su napustili mnogi seljaci, gradani i plemići. Matematičar Johannes Kepler je takoder bio primoran napustiti evangeličku školu konvikta u Grazu (Gradec). Ipak Štajerska je ostala poštedena pokolja tridesetogodišnjeg rata koji je uslijedio. Ali i tamo su ljudi svejedno patili zbog visokih ratnih poreza, inflacije, slabih žetvi, gladi, progona vještica i pošasti. Iste godine kada je u Amsterdamu Rembrandt van Rijn slikao malu sliku Zimski krajolik pojavila se je, da sve bude još i gore, u Veržeju kuga. Istovremeno su opet učestali turski prepadi u Donjoj Štajerskoj. Čudom je obitelj Heric preživjela i crnu smrt i brojne prepade turskih trupa Hasana paše i kasnije Ahmeda Alibega paše, koje su prodirale iz ajaleta Kaniže (Großkirchen) u susjednoj Ugarskoj. Zacijelo su i njihovi sinovi kao i drugi stanovnici Veržeja držali danonoćnu stražu uz pličinu 9 Prolog A POLONIJA I KOZA na Muri. Iste godine kada je car Leopold I i u Innsbrucku i u Zagrebu (Agram) utemeljio univerzitete, počeo je župnik Jure Žurman u Križevcima (Kreuzdorf), u tu je župu spadao i Veržej, po prvi put voditi registar rodenih. Četiri godine kasnije, 5. lipnja 1673. roden je Tomaž (Thomas) Heric, sin Mihaela (Michael) Herica i njegove žene Barbare Sobočan. U to vrijeme je trgovište Veržej imalo 89 kuća i osam sitno seljačkih tako zvanih želarskih hiša. Herici su živjeli u jednoj od kuća trgovišta. Kada je započeo veliki rat s Turcima je Veržej zakletim neprijateljima još jedan posljednji put pružao otpor. Vjerojatno je i Mihael Heric bio jedan od strijelaca, koje je car Leopold I za njihovu naročitu hrabrost u pobjedi nad osmanlijama velikog vezira Kara Mustafa paše prigodom druge opsade Beča, nagradio posebnom zastavom. Tu zastavu su otada isticali veržejski strijelci - šicarji (Wernseer Schützen) u raznim prigodama. Iste godine kada je u Teatro dei Fiorentini u Napulju praizvedena opera Il trionfo dell’onore Alessandra Scarlattija slavili su u Veržeju svadbu dvadesetogodišnjeg unuka Mihaela Herica, Gašpara (Caspar) i petnaestogodišnje Apolonije (Apollonia) Katan. Apolonija je takoder potjecala iz Veržeja. Dvije godine kasnije rodila je sina Lovrenca (Lorenz) te nakon slijedeće dvije godine kćer 10 Prolog A POLONIJA I KOZA Nežu (Agnes). Ovo dvoje je opet sklopilo brakove sa djecom gradana Veržeja, naime sa Margaretom Filipič (Margarethe Philipitsch) i Tomažem Slana (Thomas Slanna). Apolonija i Gašpar su posjedovali dvije oranice u vrijednosti od 103 florentinska guldena i 30 krajcara, kravu, šest malih svinja i druga pokretna dobra u vrijednosti od nekih 50 fl. 11 I Vještica U svojoj 42. godini je Apolonija jednog lijepog rujanskog dana upravo bila pri svojoj večernjoj molitvi, kada je navratio domar kvarta Stefan Kossian u pratnji mjesnog sluge i tri seljaka-želara, koji su joj poručili neka posjeti Michaela Koroscha, suca u trgovištu, koji joj namjerava 13 I. Vještica A POLONIJA I KOZA vratiti 32 fl. 30 kr., što ih je dugovao njenom mužu. Kod suca medutim nije bilo ni riječi o nekom povratu duga. Umjesto toga je Apolonija bačena u zatvor, a nakon tri dana je prebačena u zemaljski sud u Gornjoj Radgoni (Oberradkersburg). Uhićenje se je temeljilo na zapisniku koji je sastavio sudac Korosch u prisutnosti vijećnika Simona Stephaneza, Ivana Slane, Josefa Millbachera, Franza Rubinitscha i Arna Gabertza. Protokol je vodio mjesni pisar Josef Turtltaub von Turnau. Saslušana su tri svjedoka koja su Apoloniju okrivili za čarobnjaštvo. Tridesetitrogodišnji mlinar Gregor Stephanez je izjavio, da je uvečer dana sv. Grgura protekle godine na putu kući čuo dva puta Apolonijin glas kako zove njegovo ime. Njegov pratilac nije ništa čuo. Na mostu je imao osjećaj kao da ga se namjerava baciti u potok, to ga je izludilo, pun straha odjurio je kući. Kod kuće u krevetu opet mu se je ukazala Apolonija. Imao je osjećaj da su mu vezane ruke i noge te da je maltretiran, poslije je tri dana ostao vezan uz postelju. Nadalje je Stephanez izjavio, da je njegova sestra Katharina Gabertz bila prisutna, no da ona nije zapazila Apoloniju Heric. Drugi svjedok optužbe, Josef Kallimina, je pripovijedao kako je posljednje subote nakon sv. Jakova popio u društvu četiri muškarca četiri mjere vina i pola gvirca. 14 I. Vještica A POLONIJA I KOZA Busao se je, da uslijed male količine nije bio nimalo pijan. Kada je na putu kući stigao na most vidio je mnogo ljudi, koji nisu imali glave. Posve smeten, izluden je ostao ležati ispod jedne vrbe. Onda je došla Apolonija Heric, koju je vrlo dobro poznavao i druge ženske osobe pa su ga strašno istukle, da je polumrtav došao kući u Veržej, tek nakon višekratnog kadenja tamjanom u kući Ivana Slane došao je k sebi. Posljednji je pripovijedao Niklas Kreinez, da je Apolonija sa više od trideset muškaraca i žena, svaka je osoba imala sa sobom vrč i svijetlo, noću došla k njemu u zatvorenu štalu Ivana Slane. Mnogi od tih ljudi su na njega legli, gotovo ga zgnječili, a drugi su ga izvukli iz kreveta i maltretirali. Tih se je zloduha tek oslobodio kad je od drugog sluge Stefana, koji je ležao u istoj štali, dobio posvećene vode, od koje je dio popio, a dijelom je sam sebe blagoslovio. Zemaljski sudski administrator Gornje Radgone, Franz Josef Khuketz bio je čovjek nadolazećeg prosvjetiteljstva. Za njega je bilo nedvojbeno, da su prva dva svjedoka morala biti mrtvo pijana, a da je treći imao noćnu moru uslijed probavnih teškoća prouzrokovanih pretjerano obilnim jelom. U svakom je slučaju odlučio, da taj dokazni materijal nije dostatan za pokretanje istrage. Potom su muškarci iz Veržeja u listopadu iste godine 15 I. Vještica A POLONIJA I KOZA nastojali pronaći teže insinuacije u smislu njene krivnje. Dakle ispitane su još tri osobe, koje su Apolonijinu kćer Nežu optužile, da sa svojom majkom vodi tajnovite razgovore te da je iskopala manju količinu obojene zemlje. Mjesni pisar Turteltaub je zabilježio, da je Neža tokom saslušanja izgubila nad sobom kontrolu te je tvrdila, uz strašna preklinjanja i psovke, da ona ništa ne zna te da će se radije izvrgnuti mučenju nego li išta priznati, otišla je uz psovke. Takoder ni kod drugog saslušanja nije bilo moguće išta od nje saznati tek opet užasne kletve i optužbe. K tome je vijećnicima u Veržeju bilo čudno, da je u kući Heric bilo moguće naći deset četvrti svježe masti iako su imali samo jednu bijednu kravu, koja je tek poslije Duhova počela davati mlijeko. Turteltaub je protokolu priložio slijedeću izjavu u ime cijeloga mjesta. Mi, sudac i vijećnici i cijela zajednica grofovskog Wildensteinskog trgovišta Veržeja ovime atestiramo za volju istine i uz prisegu, da već više od 12 godina u našem trgovištu bije Apolloniu Horitzovu glas, da nije nevina u smislu poroka čarobnjaštva, već da je za poneku gnjusnu štetu nanesenu ljudima, sumnja uvijek pala na Apolloniu, dok nisu napokon 3 svjedoka pismeno podnijela svjedočanstva, koja su za sada uručena zemaljskom sudu, te protiv nje iskazala tako da je njen porok posve jasno 16 I. Vještica A POLONIJA I KOZA došao na svijetlo dana. Mi gore navedeni tvrdimo takoder, da kada smo Apolloniu uhvatili i arestirali, ona je ovim prisutnim svjedocima rekla ovu formaliu, vi davoli tvrdite da sam vas samo ja tukla, zašto ne kažete i imena drugih koji su bili prisutni. Konačno te dobačene riječi njen porok quasi već verificiraju, pozivala se je na više complices tako da je gore navedeno neoboriva istina, to potkrepljujemo signethom našeg trgovišta. Actum Marckht Wernsee 10. October 744. Sudac, vijećnici i općinska zajednica Mjesni pisar Turteltaub je protokolu još priložio pismo administratoru zemaljskog suda u Gornjoj Radgoni u kojem je tražio da se u istražni zatvor uz Apoloniju Heric uzme i njenu kćer, budući da je nakon posljednjeg saslušanja nekolicina žena (iz straha da takoder mogu biti uhvaćene) pobjegla na sve strane u druga mjesta sve je to, po svemu sudeći, izazvalo kod njih grižnju savjesti. Kada je početkom studenog u Veržej stigla vijest, da administratoru zemaljskog suda u Gornjoj Radgoni ni taj naknadno dostavljeni materijal akata nije imponirao i da ima namjeru Apoloniju otpustiti kući, sudac, vijećnici i općinska zajednica Veržeja uputili su administratoru zemaljskog suda Khuketzu novo pismo. Namjera je bila solemnissime protestirati protiv namjeravanog otpusta, jer jedna je cijela općinska zajednica 17 I. Vještica A POLONIJA I KOZA istog mišljenja i atestira njen dugovremeni loši glas pa se sigurno iza svega toga nešto krije, jednom riječju cijelo je trgovište zbog nagoviještenog otpusta tako iritirano, da se ništa dobrog ne može očekivati. Pri tome je jasno da ni njena vlastita kćer zbog iskopane zemlje nije u redu, pa bi trebalo s velikom ozbiljnošću utvrditi za što ju je zajedno sa svojom majkom upotrijebila. Već niz godina uvijek opet uslijed takvih zloduha trpimo znatne štete na poljima i u vinogradima. Kako će to biti ubuduće bude li ona nekažnjena puštena kući uznemiruje cijelo susjedstvo, koje se želi suprotstaviti navedenoj relaxaciji. Ako citra omnem spem visoko štovani naše molbe ne uzme u obzir i Apolloniu pusti kući, neće nam zamjeriti ako to in instanti remitiramo i budemo prisiljeni kod visoko cijenjene vlade podnijeti naš ponizni pokorni recurs. Pismo završava uvjeravanjima, da će u cijelosti biti plaćeni troškovi Apolonijine prehrane u zatvoru. Krajem studenog su sudac i vijećnici u Veržeju uhapsili i Apolonijinu kćer Nežu i sa popratnim pismom poslali u Gornju Radgonu. U pismu stoji da se je Neža pri uhićenju na slijedeći način drsko izrazila. Ako bi se mojoj majci samo jedan jedini sat dopustilo doći kući, bi mnogi od vas psina svoje doživjeli. Kako bi mogao u danom slučaju odgovarati pred nad18 I. Vještica A POLONIJA I KOZA ležnom apelacijskom institucijom Unutarnjo- austrijske vlade u Grazu, saslušao je administrator zemaljskog suda Khuketz sve svjedoke i obje optuženice. U odnosu na prvotne iskaze su kod ovog saslušanja predočeni novi podaci. Prvi denuncijant, Gregor Stephanez je izjavio, da mu se je uslijed čarobnjaštva tek nakon tri dana povratio dar govora, nakon toga je prvo pošao kod kapucina na ispovijed, a potom kod vidara na puštanje krvi. Takoder, njegova sestra je u to vrijeme na pragu njegove sobe vidjela višebojnu mačku. U slučaju mlinara Kallimina dodan je iskaz njegove žene, da je svog muža, nakon što je legao ispod vrbe, zamolila da ustane. On joj je slijedeće odgovorio. Kako mogu ići kući kada tu stoje mnogi ljudi i gledaju me. Ona je na to više puta dobro gledala, ali nikoga nije vidjela. Ta dobra žena je zatim svom mužu oduzela jaknu, čizme, šešir i štap i ponijela kući, da mu odjeću nitko ne ukrade dok on ispod vrbe leži. Prema mlinaru su ga potom žene oko Aplonije Heric smotanim krpama strašno istukle, od toga je izludio i jurio uokolo po polju zobi. Jedan sluga gradana Ivana Slane ga je našao i u kući gradanina njegovao uz pomoć raspela i kandila. Kod saslušanja trećeg svjedoka optužbe je malo novog došlo do izražaja, osim da su od 30 osoba, koje su upale u štalu, tri velika muškarca nosila 19 I. Vještica A POLONIJA I KOZA plavo ruho, a svi drugi bijelu odjeću vindiškog kroja. U vezi optužbi protiv njene majke je Agnes iskazala, da njena majka kupuje žito u Ugarskoj i na drugim mjestima i peče kruh pa ga prodaje ne samo u Veržeju, već i u Ljutomeru (Luttenberg), Polenšaku (Maria Pelinschagg), Svetom Tomažu (Sankt Thomas) i Svetoj Trojici (Heilige Dreifaltigkeit). Budući da nastoji pridobiti kupce i steći imetak, peče mnogo kruha i zna ga plasirati bili su joj jalni, jer da ima boljih žena u trgovištu koje nisu mogle prodati toliko kruha kao moja majka. Dalje je Agnes navela, da nije nikada kod majke zapazila nikakve krivice. Naprotiv, uvijek ju je poticala da ide u crkvu i da čini dobra djela. Njeni majka i otac su na općinskoj medi na vlastite troškove dali postaviti križ. Seoski kipar iz Male Nedelje (Kleinsonntag) ga je izrezbario i za to dobio 6 fl., odojka i četiri mjere (Feldbacher Maß) žita. Osim toga je otac Caspar Heric od uhićenja majke stalno jako turoban pa bi plakao. Majka Apolonija, čiji je odvjetnik bio Dr. Pflegeritsch, je naprotiv izjavila, da se denuncijaciju može shvatiti i kao čin osvete. Mjesec dana prije uhićenja vidjela je zeta veržejskog gradana Matthiasa Kolmanitscha, kako napastuje pastorka Michaela Kalleza. Taj ju je potom batinom tri puta udario po ledima. Kollmanitsch, koji je za svog 20 I. Vještica A POLONIJA I KOZA zeta morao magistratu platiti kaznu od 4fl, je potom skovao komplot, naročito je mlinara Stephaneza ponukao da iskaže protiv nje. Srce ju boli i jako žali, da ju je trgovište Veržej bez bilo kakvog razloga u zemaljskom sudu dalo baciti u okove. Marx Auer je njen susjed i šest godina je bio sudac u trgovištu, nikada ništa protiv nje nije imao ili zapazio, jedan kolar po profesiji je takoder njen susjed, koji takoder ništa krivog protiv nje nije imao iskazati, ona se ne osjeća nimalo krivom i nema što reći. Mora da se radi o neprijateljstvu, dok ona privreduje i marljivo zaraduje svoj komad kruha, sjede drugi u birtijama po tri dana pa i cijeli tjedan. Administrator Zemaljskog suda je smjesta otpustio majku i kćerku i pisao je magistratu u Veržeju, da prispjela prijava ni u kojem slučaju nije dostatna i suficientna i za tako dugotrajnu incarceraciju Apollonie in puncto imputati criminis magiae nikakve dovoljne i značajne indicie nisu predočene. Nakon toga se je magistrat Veržeja u rekursu obratio Unutaraustrijskoj vladi u Grazu, koja je krajem ožujka od zemaljskog administratora urgirala pismeni odgovor i prilaganje akata. Ovaj je iskazao, da nikakve stvarne indicije za criminis magiae toj Apolloniji ne mogu biti pripisane, 21 I. Vještica A POLONIJA I KOZA već prioribus inhaerendo čiste su fantazije, deliria i passiones. Stoga ju je uz plaćanje troškova otpustio. Troškovi za Dr. Pflegeritscha i za saslušanje svjedoka iznosili su 26 guldena, zatvorski troškovi optužene za 61 dan à 7 krajcera i 2 pfeniga iznose 7 fl. 37 kr. 2 pf., na 4 dana saslušavanja po jedan obrok jela à 1 fl., sve zajedno 37 fl. 37kr. 2 pf., to je progutalo dobar dio imetka obitelji Heric. Početkom svibnja odredila je Unutaraustrijska vlada novu istragu s obrazloženjem, da svi delikti koji spadaju u domenu čarobnjaštva i magije stoje u sudskoj nadležnosti vlade, pa da se je zemaljski administrator umiješao u pravo više instance. U svrhu obnavljanja krivičnog procesa protiv Apollonie Heric odreden je okružni kneževski sudac za regiju Celje (Cilli) Dr. Johann Adam Menhardt kao komesar. Apolonija je 24. svibnja 1745. ponovo uhićena i ostala je utamničena do 15. srpnja 1746., 418 dana. Do jeseni je sudac Menhardt dva puta putovao u Gornju Radgonu, jednom u trajanju od 23 dana i drugi put na 44 dana. Do proljeća je potrajalo da bi Dr. Menhardt podnio akte Unutaraustrijskoj vladi, koja je tek u ljeti prihvatila prijedlog suca, da u stvarima crimine magiae Apolonija Heric i njena kćer, koje su u istražnom postupku, budu oslobodene ab instantia, dakle u pomanjkanju dokaza. To je dostajalo za Malleus Maleficarum, u takvim slučajevima 22 I. Vještica A POLONIJA I KOZA iz principa nije bilo potpunog oslobodenja, a k tome je općini Veržej to pogodovalo, jer ih je štitilo od enormnih troškova procesa, koje je u velikoj mjeri prouzrokovao sudac. Troškovi su progutali skromni ostatak posjeda obitelji Heric pa ih je dodatno morao pokriti vlastelin u Gornjoj Radgoni. Vlastelinka Maria Charlotte kneginja Eggenberg vojvotkinja zu Krumau, rodena grofica von Sternberg je dobila izvještaj od administratora zemaljskog suda Khuketza, da je Dr. Menhardt po svom dolasku u Gornju Radgonu uzeo kvartir kod pekara Huebmayra, ali se je slijedećeg dana potužio, da logament nije bio pristojan, te da želi stanovati i hraniti se u dvorcu. Upravitelj ga se je bojao, budući da se je sudac već unaprijed pročuo kao osobenjak i probirljivac, dakle da je s njim teško izaći na kraj. Na primjedbu upravitelja da ne može uvijek poslužiti ribu i staro vino odgovorio je Dr. Menhardt, da ako nema ribe on jede i žgance, a umjesto starog pije i mlado vino. Objasnio je i da za sebe i svog sekretara za prehranu, vino i kruh ne može izdati više od jednog guldena dnevno. Sudac i sekretar dobivali su svakodnevno juhu, meso i povrće, dvostruki eingemahtes, dvostruko pečenje sa salatom, za praznike u podne i uvečer plemenite ribe, najčešće više od sedam pola litri vina, žemlje i svijeće. Upravitelj se je potužio, da je 23 I. Vještica A POLONIJA I KOZA za vrijeme prve posjete Dr. Menhardta imao gubitak od 10 fl. Na pritužbu okružnog suca, da se u njegovoj sobi nalazi zahod odvratnog smrada, odgovorio je upravitelj da si je sudac sam izabrao sobu, a što se tiče smrada, nitko drugi osim suca nije koristio taj zahod. Pa ako je za prisutnosti Dr. Menhardta vladao odvratni smrad, što inače nikada nije bio slučaj, onda je gospodin okružni sudac sam to zlo causirao. Pri kraju svog drugog posjeta u Gornjoj Radgoni zahtijevao je okružni sudac dnevni honorar od 8 fl. Prijetio je, da prije neće otići no što za otprilike 50 dana dobije 400 fl. K tome su još došli troškovi za četiri radna konja, potrošnju sjena i plaće glasnika. Sveukupno su iznosili troškovi okružnog suca 454 fl. i 13 kr. Troškovi uzdržavanja uhićene Apolonije su iznosili za 418 dana à 1 šiling, dakle 7 12 krajcara, svega 52 fl. 15 kr., a tamničarska plaća sudskog poslužitelja dnevno 6 kr. je došla na 41 fl. 48 kr. Time je životna sreća obitelji Heric bila uništena, a kneginja von Eggenberg se je potužila riječima, da ju je spopala nesreća, da je za vodenje tog procesa upravo gospodin Dr. Menhardt od visokocijenjene službe bio odreden kao opunomoćeni komesar. Ostavši bez imetka, morao je Apolonijin sin Lorenz teškim seljačkim radom i uz pomoć obitelji svoje žene skr24 I. Vještica A POLONIJA I KOZA biti za preživljavanje obitelji u Veržeju. Njegov sin i unuci su se zvali Martin, Johan (Johannes), Jernej (Bartholomeus) i Anton. Najstariji Johan oženio je Marinu Gaberc i preselio u Lukavce (Lukaufzen), ni milju udaljene južno od Veržeja, gdje je zaradivao kao seljak kod obitelji svoje žene odnosno kao sluga kod vlastele u Lukavcima. Sa velikim promjenama u carstvu koje su provodili Marija Terezija i Josip II., u smislu prosvijetljenog apsolutizma, jednostavni seljaci Prlekije nisu dolazili u dodir. Ipak bilo je na sreću obitelji Heric, da su procesi protiv vještica bili ukinuti, a uslijed centralizacije je bio reduciran stupanj samouprave gradova i trgovišta. Ni napoleonski ratovi nisu povećali radijus kretanja obitelji Heric. Iste godine kada je tirolski borac za slobodu Andreas Hofer u Mantovi svoj posljednji pogled uputio prema puščanim cijevima francuskog odreda za strijeljanje, priženio se je najmladi sin Johana Herica Mihael u obitelj Marije Fürst u Vučjoj vasi (Wolfsdorf) na seosko gospodarstvo zemljišnih posjednika Branek (Mallegg), ni milju udaljeno sjeverozapadno od Veržeja. Od šestero njegove djece je Vid (Veit) Heric preuzeo gospodarstvo na adresi Vučja vas br. 3. Oženio je Frančišku (Franziska) Schreiner iz Ključarovaca (Schlüsseldorf) pokraj Lukavaca, koja je dobila svoje obiteljsko ime tek per subsequens matrimonii, 25 I. Vještica A POLONIJA I KOZA izvorno je bila rodena Filipič. Nažalost je dobri Vid bio loši gospodar pa je najkasnije nakon smrti njegove žene skromno gospodarstvo krenulo nizbrdo. A ni njegova druga žena porijeklom iz susjednog sela Bučečovaca (Wultschinsdorf) nije mu bila pri tom od velike pomoći. Nije bila stvorena za teški seljački posao, a i po naravi je bila rasipna. Morali su prodati najveće vinograde pa su se njih dvoje konačno povukli na još preostali vinograd u susjednim Zasadima (Rindscheid), a sin Anton je preuzeo gospodarstvo sa par polja, pašnjaka, krava i konja, svinja i peradi. Za Antonovog brata Jožefa (Josef) i sestru Mariju (Maria) sudbina nije predvidjela oskudnu egzistenciju slovenskih seljaka. 26 II Država Usred Koruške u Himmelbergu (Sokova), u istoj godini praizvedbe Beethovenove 9. simfonije u Beču, ugledao je svijetlo dana Andreas Dörflinger kao vanbračni sin seljačke kćeri Anne Dörflinger i veleposjednika Johanna Reichenhausera iz Reichenhausa kod Gurka (Krka). U dobi od 27 II. Država A POLONIJA I KOZA šesnaest godina stupio je u službu u upravi kod gospode Albeck u Sirnitzu, koji su bili u posjedu kneževske nadbiskupije Gurk. Tamo je takoder položio ispit za registratora u katastru. Uskoro je i on postao ocem jednog vanbračnog djeteta, Michaela Ronachera, što ga nije ometalo u daljnjem traganju za ženskim svijetom. U vrijeme kada je u Beču izbila ožujska revolucija, Andreas nije imao boljeg posla nego da u nedjelju ispred crkve svojim duboko plavim prodornim očima pilji u Josefinu Schiebernig. Izložena tom pogledu se je djevojka bez odugovlačenja onesvijestila. Dakako i Josefina je bila vanbračno dijete. Njen je otac bio postolarski kalfa Josef Jangg, a majka Helene Schiebernig je bila služavka u Sirnitzu. Oboje su bili u službi gospode von Albeck. Andreas i Josefine vjenčali su se još u lipnju iste godine. U to vrijeme je Andreas imao namještenje carsko - kraljevskog poreznika. Par je ubrzo preselio u Lienz u Istočnom Tirolu gdje je uskoro roden njihov sin Josef, zvan Beppo. Zatim su preselili u Gurk, gdje je Dörflinger Andreas ambiciozno napisao slijedeću molbu sa biljegovinom u vrijednosti od 30 kr. Visokocijenjenom k.k. koruškom zemaljskom sudu u Klagenfurtu. Ponizna molba Andreasa Dörflingera, prov. k.k. ofiziala poreznog ureda u Gurku za milostivu dod28 II. Država A POLONIJA I KOZA Josefine Dörflinger, rodena Schibernig 29 II. Država A POLONIJA I KOZA jelu namještenja registratora u katastru k.k. Kotarskog suda u Gurku. Odano potpisani se usuduje ponizno moliti u vezi obznane od 1.o.mj. Z.2088 za milostivu dodjelu namještenja registratora u katastru i potkrepljuje svoju molbu slijedećim: molitelj je od 8og aprila 1840. bio namješten kod kneževske biskupije Gurk gospode Albeck, što potvrduju svjedodžbe njegovih bivših predstojnika ureda pod A, B et C, za kojeg vremena se je odlično izobrazio u katastarskoj struci, svjedodžba moraliteta D govori o dobrom vladanju, prema krsnom listu E star je 26 godina i 11 mjeseci, zdrav je što potvrduje svjedodžba F te je prema potvrdi kotarskog ureda dekretom od 21. februara 1848 Nro. 12527 sub G nakon položenog ispita proglašen sposobnim za službu registratora katastarskog ureda. S obzirom na ponizno navedena svojstva je isti dekretom Višeg koruškog namjesništva od 15. januara o. g. namješten kao provizorni porezni oficijal poreznog ureda u Gurku što dokazuje dekret H, takoder je dobio i priznanje pretpostavljene uprave te je samo uslijed svoje posebne sklonosti prema pravosudnoj službi ponukan uložiti aktualnu molbu. Napokon molitelj ponizno primjećuje, da nije ni sa jednim činovnikom k.k. Okružnog suda u Gurku ni u direktnom ni u indirektnom rodbinskom odnosu. Gurk 19tog oktobra 1850. Andreas Dörflinger 30 II. Država A POLONIJA I KOZA Odgovor je uslijedio mjesec dana kasnije riječima molitelj je odbijen, jer je zamoljeno namještenje već dodijeljeno drugoj osobi. K.K. zemaljski sud Klagenfurt 26. novembra 1850. Gutenberg Nakon što mu je odbijena služba registratora katastra, je ipak uskoro preuzeo upravljanje poreznim uredom u mjestu Sankt Paul im Lavantal (Šent Pavel v Labotski dolini) na krajnjem jugoistoku Koruške. Mali gradić leži na Granitzbachu, blizu ušća u Lavant, rijeke koja u donjem toku teče izmedu Koralpe (Golica) i Saualpe (Svinška planina). Mjesto nadvisuje samostan Benediktinaca, koji je u dalekoj prošlosti utemeljio grof Engelbert I. von Spanheim, Markgraf von Istrien, na mjestu gdje se je nalazila utvrda Lavant. Dvanaest redovnika iz Schwarzwalda sa svojim opatom Wezilom osnovalo je samostan. Ispod samostana razvilo se je trgovište sa naseljem trgovaca i obrtnika. Osnovana je i samostanska gimnazija, koju je posjećivao svojedobno već čuveni liječnik, alkemičar, astrolog, mistik, laički teolog i filozof Philippus Theophrastus Aureolus Bombastus von Hohenheim, zvan Paracelsus. Beppo Dörflinger je takoder pohadao tu školu, no nipošto nije postao filozof. Kada je Beppo već završio gimnaziju rodilo se je Andreasu i Josefini Dörflinger još dvoje djece, sin Ferdinand i 31 II. Država A POLONIJA I KOZA Molba Andreasa Dörflingera od 19. listopada 1850. 32 A POLONIJA I KOZA II. Država Sankt Paul im Lavanttal kćer Maria Christina. I gotovo još jedno desetljeće kasnije u svojoj pedesetoj godini je Josefina rodila još dvije kćeri, koje su medutim ubrzo umrle. Nije začudno, da je Andreas uputio Beppa nakon gimnazije na studij pravnih znanosti kako bi i njemu jednom bilo omogućeno namještenje u državnoj službi. To se je 33 II. Država A POLONIJA I KOZA i zbilo. Beppo je konačno postao sudac u Klagenfurtu (Celovec). Preko puta zgrade suda nalazila se je gostionica u kojoj su se hranili mladi, neoženjeni suci pa su se na svoju nesreću poženili gostioničarevim kćerima, za koje se je govorilo da su doduše dobre kuharice, ali neobrazovane i škrte. Povrh toga je Marie, gostioničareva kćer koju je oženio Beppo, bila malog rasta i čangrizava. Kada bi u gostionici Beppu servirala par hrenovki, prvo bi od svake odgrizla. O njenoj sestri, udovici suca Kollaya, govorili su zli jezici, da svakog jutra i večeri posjećuje Goethe park kako bi uštedjela troškove čišćenja septičke jame. Beppov brat Ferdinand je takoder studirao juru pa je dobio namještenje kod Koruške zemaljske vlade kao ekspert za pitanja financija. Kasnije je postao predsjednik Financijske direkcije zemaljske vlade Koruške. Dobri je Ferdinand bio izrazito blagog srca i dobre čudi, bio je srednje veličine i ponešto krupniji. U tome se je prilično razlikovao od svoje supruge Fini, rodene Madile, koja je bila gipka i vitka, otprilike za glavu viša od njega. Uvijek je bila elegantno odjevena, urešena skupim nakitom, držala je do dobrih manira i uvijek je bila uljudna. Kao kćer gradevinskog poduzetnika iz Klagenfurta naučila je nekoliko stranih jezika i stekla je izvjesni smisao za umjetnost. Već je u svojim ranim godinama mnogo putovala pa je čak 34 II. Država A POLONIJA I KOZA bila i u Japanu. Najmlada je bila njihova sestra Maria Christina, koja je takoder naučila profinjene forme ophodenja, a posjećivala je višu djevojačku školu u Klagenfurtu. Tamo je posebno učila francuski jezik, ručni rad, kuhanje i muziciranje. Naročito se je istakla u sviranju klavira pa je s tim u vezi čak položila i državni ispit. Kad je imala sedamnaest godina umrli su joj roditelji Andreas i Josefine ubrzo jedan za drugim od kapi, a ona je morala preseliti k starijem bratu Beppu i njegovoj ženi Marie, s kojom se baš nije nimalo dobro slagala. Bila je nesretna. Tako se je zbilo, da je od jednog sedamnaest godina starijeg, uglednog trgovca iz St. Paula, Alberta Tonitza, primila malo ružičasto pismo sa cvjetićima, u kojem je isti sa mnogo nježnih riječi molio za riječ - ti i htio je znati o kojem Marijinom blagdanu slavi imendan, kako bi joj mogao čestitati. 35 II. Država A POLONIJA I KOZA Andreas, Ferdinand i Maria Christina Dörflinger 36 III Trgovina Kao rano asimilirani koruški Slovenci Tonitzi su izvorno potjecali iz Völkermarkta an der Drau (Velikovec), na pola puta izmedu St. Paula i Klagenfurta. Tamo je roden i Primus Tonitz. Prvo je bio upravitelj dobra gospode Drachenburg und Peilenstein (Kozje in Pilštanj) na krajn- 37 III. Trgovina A POLONIJA I KOZA jem jugu Donje Štajerske na granici s Hrvatskom. Kasnije se je nastanio u Sankt Veitu an der Glan (Šentvid ob Glini), gdje je bio prijavljen kao veletrgovac i stvarni gradonačelnik (wirklicher Bürgermeister). Sa svojom ženom Annom Gritzner imao je ni manje ni više nego desetero živo rodene djece. Ona su imala zvučna imena Albert, Julius, Felix, Anna, Josef Maximillian, Johanna, Fanny, Luise, Marie i Leopoldine. Josefa Maximilliana je u St. Veitu krstio njegov stric Jakob Tonitz u svojoj funkciji beneficiata. Krsni kum je bio njegov ujak Maximillian Gritzner, k.k. računovodstveni oficijal u Hermannstadtu. Kod svog je oca išao u trgovački nauk i kao njegov pomoćnik je putovao po bližoj okolici. U tu svrhu je bila potrebna putovnica koju je izdao Magistrat glavnog grada Klagenfurta u koruškom vojvodstvu (Magistrat der Hauptstadt Klagenfurt im Herzogthume Kärnten). Glasila je na Joseph Tonitz, karakter: trgovački commis. Potječe iz St, Veita u Koruškoj, neoženjen, dvadeset i dvije godine star, srednjeg je rasta, dugoljastog punog lica, smede kose, sivih očiju, skladnog nosa. Isti putuje odavde u k.k. austrijske zemlje in Condition. Ova putovnica važi jednu godinu. Tome shodno su službouljudno zamoljena sva civilna i vojna nadleštva, da osobama uz pokaz 38 III. Trgovina A POLONIJA I KOZA ove putovnice posvuda dopuste slobodni prolaz, u slučaju potrebe da im se ukaže pomoć, a i mi u zamjenu nudimo svaku susretljivost. Klagenfurt 23ćeg aprila 1800 četrdesete. Jedina unesena bilješka potječe iz Eisenerzer Alpen i glasi: Preko Graza i Klagenfurta za St. Paul u Donjoj Koruškoj. Magistrat Vordernberg osmog februara 184jedan. Josef Maximillian je odmah i ostao u St. Paulu te je adaptirao u centru trgovišta jednu staru kuću i otvorio trgovinu mješovite robe za opskrbu mještana kao i šumskih radnika i seljaka iz okolice. Oženio je Florianu Elisabeth Weinländer, kćerku proizvodača papira. Živjeli su u blagostanju. Uz trgovinu mješovite robe posjedovali su veliko gospodarstvo, pašnjake, konje i krave, a na južnom rubu St. Paula veliku kuću sa gospodarskim zgradama. I u ovom braku je bilo mnogo djece. Floriana Elisabeth je rodila devetero djece, od kojih je troje ubrzo umrlo. Josef Maximillian je uz sve ostao vedre naravi i bio je ljubitelj lijepih umjetnosti. Trgovina i gospodarstvo su mu počeli dosadivati i on se je sve više zadubljivao u svoje knjige. Naročito ga je oduševljavala dramska umjetnost. Njegova biblioteka je bila opsežna, a na tavanu si je uredio veliku lutkarsku pozornicu, na kojoj je sam izvodio kazališne komade. K tome je imao izrazito antiklerikalni stav i bio je obožavatelj Voltaira. Na taj su način 39 III. Trgovina A POLONIJA I KOZA Putovnica Josefa Maximiliana Tonitza od 23. travnja 1840. 40 III. Trgovina A POLONIJA I KOZA Trgovina mješovite robe Tonitz u St. Paulu počele izostajati veće narudžbe iz samostana Benediktinaca. Njegova supruga je u svakom smislu bila njegova sušta suprotnost. Uvijek zabrinuta, stroga i ozbiljna bila je vrlo konkretna. Teoretski aspekti je nisu zanimali. Za nju je bilo jasno, da jedno od djece mora što prije preuzeti trgovinu i gospodarstvo. Emma se je udala u Graz i rijetko se je pojavljivala. Najmlada kćer Josefine, zvana Pepi, je bila posve na ma41 III. Trgovina A POLONIJA I KOZA jku. Djelovala je strogo, energično i rezolutno. Bila je upravo takva žena kakvu je za svog nepodobnog sina Huberta mogla samo poželjeti obitelj Offner iz Wolfsberga (Volšperk). Offneri, imućni veleposjednici, kupili su Hubertu gospodarstvo Kollerhof na rubu St. Paula. Gospodarstvu je pripadalo i mnogo šume. Dodijelili su mu strogog upravitelja, a njemu su isplaćivali skromni džeparac. Morao je ukrasti vlastito žito, pa ga prodati u bescjenje kako bi si mogao priuštiti užitak da svake večeri ide na nekoliko piva u gostionicu Fischer. Za svoju pojavu je malo mario pa je poneki put u prljavim čizmama, došavši iz štale, lijegao direktno u krevet. Pepi je zakratko uspjela na Kollerhofu uspostaviti red. Kad je uzimala u službu nove služavke iznijela im je na stol mnogo hrane pa ih je točno promatrala pri jelu kako bi potom primijetila: Tko brzo jede, zna i brzo raditi. Naročito je medutim voljela ples. Nerado bi propustila kakvu plesnu priredbu, a u kasnijim godinama se je moglo točno vidjeti gdje se je kretala po plesnom podiju, jer je imala slabi mjehur. Sinovi su takoder bili prilično ambiciozni. Max je studirao farmaciju, izgradio je u zapadnom dijelu St. Paula lijepu katnicu, a u prizemlju je otvorio apoteku. Hermann Tonitz je preselio u Trst gdje je za trgovačko društvo svog oca vodio filijalu kolonijalne robe sa magazinima na Ponte 42 A POLONIJA I KOZA III. Trgovina Pepi i Hubert Offner 43 III. Trgovina A POLONIJA I KOZA Rossu. Iz Levanta je importirao južno voće, groždice i začine, iz Kube glave šećera. To je distribuirao po cijeloj Austriji i Njemačkoj, a eksportirao je domaće voće i vino. Hermann je imao nostalgičnu narav. Iako je bio bogat ostao je neženja. Imao je odlični tenor pa je nastupao sa Koschat kvintetom, nadaleko čuvenim zbog svojih koruških pjesama, čak i pred njemačkim carem. Bio je i član planinarskog društva sekcije Primorska (Alpenverein Sektion Küstenland), u čijim je dobrotvornim božićnim sabirnim akcijama sudjelovao. Od svojih u St. Paulu si je želio o Božiću kopuna i majčine izvrsne orehnjače. Obitelji je slao vreće pune najfinije kave i riže i kartone odabranog južnog voća. Za svoje nećake i nećakinje bi uvijek našao posve naročite poklone. Jednom je to bila lutka, koju je kupio u Parizu prigodom posjete sajmu, a mogla je hodati i govoriti Maman i Papa. Jednom drugom zgodom je iz poklon košare iskočio majmunčić zamorac direktno na luster, opržio je nožice i bacio se na Florianinu mrežicu za kosu. Majmunarije koje su se zbivale potom na Florianinoj glavi su djecu oduševile, majmunčić je dobio ime Niki i postao je kućni ljubimac obitelji Tonitz. No, klima u Koruškoj malom majmunu nije naročito prijala, počeo je kašljati i nakon dvije godine je uginuo. Hermannova pluća isto baš nisu bila u najboljoj kondiciji. Prigodom jedne plovidbe na 44 III. Trgovina A POLONIJA I KOZA nemirnom moru okliznuo se je na palubi, slomio rebro koje je povrijedilo jedno plućno krilo. Nakon toga provodio je zimske mjesece u Kairu kako bi čuvao pluća, a mladi voditelji deva pokazivali su mu piramide. Florianin ljubimac je bio sin Julius. Nije baš bio najbistriji, ali zato razredni klaun. Cijeli razred se je tresao od smijeha kad je primjerice na satu biologije tvrdio buha je mala crna životinja koja u crkvi ženskama skače pod suknju i grize ih. Kasnije je pamet bila svakako dostatna za poštu, buduči da korisnici poštanskih usluga u St. Paulu nisu imali naručito visoke prohtjeve. Tako je bilo poznato, da je gospoda Sternweiss od istoimene slastičarnice po ubacivanju pisma u poštanski sandučić u njega na primjer vikala za Leoben. Julius je izgradio na obronku iznad apoteke lijepu kuću, koju je nazvao Villa Alpenglühn (Žar alpa). U prizemlju su se nalazile prostorije k.k. Poštanskog i Telegrafskog ureda, čiji je bio predstojnik. Na prvom katu se je nalazio stan. Dvije sobe u mansardi je iznajmljivao. Bio je okorjeli hipohondar i živio je u neprekidnom strahu da će poput svog brata Maxa oboljeti od tuberkuloze. Nastojao se je zdravo hraniti, a kupovao je i sva moguća sredstva za koja su apotekari i nadriliječnici u novinama pravili propagandu. Bio je izrazito buljook pa kad mu je netko pripovijedao, da je za oči najbolje majčino mlijeko, 45 A POLONIJA I KOZA III. Trgovina posjećivao je u okolnim selima dojilje kako bi ih platio da mu oči ubrizgaju mlijeko. Villa Alpenglühn Svojedobno je, sa Benediktincima, iz Švapske u St. Paul doselila i obitelj Poppmeier. Već oduvijek su imali u mjestu tri gostionice. Jedna od gostioničarskih kćeri, Anna Poppmeier je u to vrijeme važila kao najljepša djevojka 46 III. Trgovina A POLONIJA I KOZA nadaleko. Julius si je zabio u glavu da upravo nju mora oženiti, iako se je prema njemu vladala odbojno. Brojne večeri je proveo šuljajući se oko njene kuće ne bi li je možda ugledao. Jedne večeri je tako zatekao njenog oca in flagranti pri sramnom činu sodomije sa jednom ljupkom kozom. Prezirno ga je pogledao svojim buljavim očima i sažetim riječima mu je razjasnio, da će oženiti njegovu kćer, u protivnom će ga morati prijaviti kod žandarmerije. Otac je odmah Annu Poppmeier prisilio na brak sa Juliusom. Sa njom je dobio istoimenog sina Juliusa, kojeg je zvao Tule. Dakako da je taj brak bio nesretan pa je nakon samo godinu dana već došlo do rastave. Jadna Anna je otišla u Graz, a godinama kasnije se je doznalo da je tamo dobila vanbračnu kćer, koju je registrirala pod imenom Tonitz, što je Julius pravnim putem zabranio. Potom je zgodna Mizi Scheriau postala poštanska pomoćnica u St. Paulu. Živjeli su zajedno u divljem braku u Villi Alpenglühn do trenutka kada je Mizina nećakinja Rosa došla na nauk pa je preuzela i namještenje svoje tetke kao i njeno mjesto u srcu poštanskog predstojnika. U to doba dolazilo je do svakodnevnih svada izmedu Mizi i Juliusa, a kod takve jedne noćne razmirice je ubogu Mizi udario šlag od čega je umrla, iako nisu svi bili uvjereni u pogledu točnosti ove verzije njene smrti. Rosa je medutim ubrzo 47 III. Trgovina A POLONIJA I KOZA upoznala nekog mladog žandara, udala se i zajedno sa njim napustila St. Paul. Žene su Juliusa gorko razočarale pa se je onda uglavnom posvećivao svojim raznolikim hobijima. Bio je dugogodišnji predsjednik dobrovoljnog vatrogasnog društva i prvi tenor lokalnog glazbenog društva. Bio je vrlo ponosan na kvalitetu svog glasa, a sve je druge tenore smatrao izrazito nesimpatičnima. Uz to je i vrlo talentirano jodlao. Sakupljao je u svim alpskim krajevima jodlere i zapisivao njihove note. Kao veseli pjevač i šaljivdija bio je dakako rado viden u svakom društvu. No Juliusova najveća strast i interest pripadali su korespondenciji Benediktinaca iz St. Paula i njihovih prijateljica. Nad parom je otvarao pisma, noću ih je pri svijeći čitao, a zatim je željno iščekivao odgovore na ta pisma. Zaista mu je teško padalo te tajne čuvati za sebe, pa je uvijek opet uzvikivao Što sam sad saznao da je vama znati, znali biste kako se na sjevernome polu od vrućine pati (Wenn ihr wüsstet was ich weiss wäre es euch am Nordpol zu heiß). Zacijelo je Julius ružičasto pisamce sa cvjetićima svog brata Alberta Franza upućeno mladoj gospodici Marii Christini Dörflinger sa velikim interesom pročitao već prije adresirane. Albert Franz, zapravo Albert Franciscus, Tonitz rodio se je u godini kada je mladi car Franjo 48 III. Trgovina A POLONIJA I KOZA Josip I. nakon neuspjele revolucije uveo oktroirani ustav i postao apsolutnim vladarom, dočim je drugdje, kao primjerice na svjetskoj izložbi u Crystal Palace u Londonu, već zavladala moderna. Po okončanju šestog razreda gimnazije je Albert Franz protiv svoje volje, po majčinoj zapovijedi, morao napustiti školu i preuzeti od svog oca, ljubitelja umjetnosti, trgovačku tvrtku i gospodarstvo. Bio je ozbiljan, savjestan i uvijek korektan čovjek, gospodarstvo i trgovinu je opet oživio, a uz veliku kuću je izgradio još jednu manju. Nedostajala mu je samo još žena. Tako je bilo pogodno, da je čedna Maria Christina tek nedavno izgubila oba roditelja i rado je izmakla iz kandži Marie, žene svog brata Beppa. Albert Franz joj je bio brižan i dobar suprug, imućan gradanin, a kao gradonačelnik i predsjednik glazbenog društva bio je nadasve ugledan. Moglo bi se govoriti o nekoj vrsti sretnog braka. Rani brak i odsutnost bilo kakvih materijalnih briga pogodovali su kod nje vjerojatno izvjesnoj infantilnosti. Tako si je na primjer željela blizance kako bi jedno dijete obukla u plavu, a drugo u ružičastu opravicu. Jednom drugom zgodom si je željela crnačko djetence, jer je čula da ga se može dobiti za nekoliko poštanskih maraka. To se nije ispunilo iako joj je suprug inače svaku želju spremno ispunjavao. Pratila ga je i na svakom putovanju, na primjer 49 III. Trgovina A POLONIJA I KOZA Maria Christina i Albert Franz Tonitz 50 III. Trgovina A POLONIJA I KOZA u Klagenfurt, gdje je Albert Franz više puta kao porotnik na sudu ispunjavao svoju gradansku dužnost. Na priredbama koje je priredivalo Glazbeno društvo u St. Paulu je na glasoviru pratila zborove i solo pjevače, koji su ponekad dolazili iz Graza. Bila je, što bi se reklo, milosrdna. Jednom prilikom se je ciganskom paru Roi na proputovanju kroz St. Paul, rodio sin, a ona se je ponudila da mu bude krsna kuma, inače nitko drugi nije htio preuzeti tu ulogu. Ako su djeca zadirkivala služavku Gretl, koja je ranije radila u sanatoriju Rütli, ih je Maria Christina korila i smatrala da bi joj bilo draže kad bi sa njom razgovarali tako drsko nego li sa sirotom služavkom. Nju se je moralo pozdravljati sa ljubim ruke. Prvo njeno dijete se je zvalo Paula. Dobro dijete, najčešće je bila jedina koja je prije spavanja zavrijedila da dobije komadić šećera. U osnovnoj školi je jednom za Božić dobila na poklon sklizaljke. Pri sklizanju na sv. Tri kralja pala je unazad, pukla joj je lubanja i umrla je. Otada ni jedno drugo njeno dijete nije više smjelo na led. Drugo od njene djece je bila Maria Floriana Tonitz. Rodila se je upravo one godine kada je, ni tristo kilometara sjeverozapadno od St. Paula, u mjestu Braunau am Inn, roden izvjesni Adolf kao sin carinika Aloisa Hitlera, rodenog Schickelgruber i njegove nećakinje u drugom kol51 III. Trgovina A POLONIJA I KOZA Maria Christina Tonitz, rodena Dörflinger 52 III. Trgovina A POLONIJA I KOZA jenu Klare Pölzl. Kada je Maria Floriana okončala prvi razred pučke škole, je u St. Paulu bio sajam. Došli su cirkusanti, vrtuljak i majmuni. Prigodom posjete sajma uhvatila je malariju i godinu dana je ležala bolesna. Kada je opet krenula u školu našla se je u istom razredu kao njen mladi brat Bertl i bratić Tule. Za obojicu se je morala ženirati, Bertl je stalno plakao, a Tule je govorio gluposti. Nakon pučke škole je pohadala gradansku školu u Sankt Andrä in Lavantal (Šent Andraž v Labotski dolini) na pola puta prema Wolfsbergu. Tamo je stanovala u samostanu. Pa i kasnije u Klagenfurtu, gdje je pohadala učiteljsku školu, živjela je u internatu Uršulinki. Njen se je otac već pribojavao da će postati opatica. Treće dijete Marie Christine je bio već spomenuti Albert, zvan Bertl. U St. Paulu je završio pučku školu i gimnaziju, a poslije je u Grazu studirao pravo. Najmlade dijete je bila Hilda. Završila je pučku i gradansku školu, posjećivala je nekoliko poštanskih tečajeva te je napokon dobila namještenje poštanske pomoćnice kod svog strica Juliusa. Pri rodenju je Hilda na licu imala sitni crni madež, koji je Mariu Christinu strašno smetao. Na njenu želju je liječnik Dr. Welbitsch, prijatelj obitelji, pokušao odstraniti madež pomoću sredstva lapis infernalis. Ruka mu je zadrhtala i sav srebreni nitrat prosuo se je po Hildinom 53 III. Trgovina A POLONIJA I KOZA Paula, Bertl i Maria Floriana Tonitz 54 III. Trgovina A POLONIJA I KOZA licu, od je čega je ostala velika brazgotina. Loša savjest je natjerala Mariu Christinu, da razmazi svoju kćer Hildu. Svaka njena želja je morala biti ispunjena. Onda se je dogodilo, da je otac Albert Franz pošao po ocat u skladište. Ocat su pohranjivali u dvije velike bačve. Kada se je nespretno gibao izmedu bačvi se je jedna od njih pomaknula i pritisnula ga prema drugoj. Pri tom je povrijedio jetra pa mu je liječnik odredio dugotrajno mirovanje u krevetu. Razmažena mala Hilda iskoristila je tu priliku, da podvuče važnost svojih materijalnih zahtjeva: Ako to ne dobijem, idem gore i vikati ću tako dugo dok se papa ne probudi! Uslijedila je upala pluća, koja je značila smrt. Od tog trenutka Maria Christina je jedva još napuštala kuću. Samo na Veliki petak, kad je odlazila na ispovijed u crkvu, pokazivala se je u javnosti. Bila je apatična. Nije se više brinula ni o domaćinstvu ni o trgovini. Kad bi kuharica Nanni pitala što da pripremi, odgovarala joj je Maria Christina redovno neka kuha što hoće. Tako je Nanni svakodnevno kuhala isto, naime što joj je uzrokovalo najmanje posla, dok se djeca nisu počela prituživati. Hilda je već duže vremena najradije sjedila u kuhinji gostionice Sternweiss gdje je rado konzumirala juhu od brašna zajedno sa obitelji Sternweiss. Tamo je često sjedila i laborantica iz ljekarne te drugi ljudi, a Hilda 55 III. Trgovina A POLONIJA I KOZA je s najvećim interesom slušala sve o čemu se je govorilo. Kod kuće je mogla izvještavati taj je rekao to, a taj je rekao to, a apotekar-Mizzl isto. Uz Bertla i Hildu je tada u kući bio još i Luis Reichel. Bio je Bertlov najbolji školski prijatelj i sin siromašne seljačke obitelji iz susjednog sela Allersdorf. U pučkoj školi je bio najbolji učenik. Kako ga roditelji nisu bili u mogućnosti poslati u gimnaziju, našao je tokom svih osam godina drugi dom u kući Tonitz. Gospodarstvo i trgovinu dala je Maria Christina u najam trgovcu Knezu. Ovaj bi se svake večeri oslobodio komande svoje žene, koja bi mu na putu u gostionicu Sternweiss još dovikivala Rudl, pazi da ne govoriš gluposti! Vlastiti stan iznajmila je obitelji Lupfer. Stan na prvom katu velike kuće iznajmila je slovenskom gimnazijskom profesoru Voglaru, koji je uselio sa ženom i četiri sina. Najstarijem, Milku, je davala Maria Christina poduku u sviranju klavira na svom velikom Stelzhammer glasoviru. Kasnije je i profesor na gimnaziji i historičar Dr. Seewald takoder uselio u kuću Tonitz. Htio je biti od pomoći pa je kćeri Marie Christine, Hildi dozvolio da se koristi njegovim novim povijesnim atlasom uz molbu da u atlas ništa ne upisuje. Dakako da je razmažena Hilda po atlasu debelo podcrtavala tintenblajom. Kada ju je Dr. Seewald korio sa obje je ruke uzela atlas i lupala ga po glavi Dr. Seewalda 56 III. Trgovina A POLONIJA I KOZA uz riječi požderite ga vi histeričar! Sviranjem na klaviru i čitanjem je Maria Christina ispunjavala svoje dane. Otkada je sa svojom obitelji preselila u malu kuću se je strašno udebljala, imala je 130 kilograma, iako se je prehranjivala gotovo isključivo crnom kavom i pušila je cigaretu za cigaretom, koje je sama punila. U manju kuću se je moglo dospjeti kroz vrt s voćnjakom, u čijoj sredini se je nalazila ljetna kućica sa velikim stolom oko kojeg su bile poredane klupe. Na drvenim letvama su bili pričvršćeni svakojaki plakati i reklame. Poneka popodneva je tamo provodilo društvo igrajući tarok. Prizemlje male kuće je imalo četiri sobe i sporedne prostorije. Mali dvosobni stan na prvom katu je unajmila udova Preims, koja je imala svu silu bradavica, ali djeci nije bilo dopušteno spominjati ih. U velikoj sobi na prvom katu nalazio se je Stelzhammer, a ta je soba služila njoj i Hildi takoder kao spavaća soba. Tamo je visjela velika uljana slika, koja je prikazivala zastrašujuću ženu Putifara u pokušaju zavodenja roba Josipa. U dvije sobe na mansardi su živjele Nanni i Liesl, koja je pomagala Nanni pri pranju rublja, a inače je posluživala u drugim kućama. Veliku sobu u prizemlju koristila je Maria Christina kao dnevni boravak i kancelariju, pogotovo jer je prihvatila ponudu jedne Assekuranz pa je nedjeljom ujutro 57 III. Trgovina A POLONIJA I KOZA seljacima, koji su dolazili u grad u crkvu, prodavala osiguranja za njihova gospodarstva, žetve i tov. Na istočnoj strani sobe nalazio se je od poda do stropa masivni, ali fino izradeni pisači stol na koji se je nastavljao ormarić sa nebrojenim ladicama u kojima su se nalazile kojekakve drangulije - broševi i prsteni, obiteljske fotografije i dvije ovalne minijaturne sličice njenih roditelja u pozlaćenim okvirima. Minijature je bilo moguće straga otvoriti, a iza sličice majke krio se je pramen kose. Na zapadnom zidu je bio smješten pult na kojem su bile složene velike knjige u kojima je pohranjivala police osiguranja, tu se je nalazila i tintarnica te drvena zdjelica sa pijeskom za sušenje tinte. Na istom zidu visio je veliki bakrorez naslovljen Bürger i Molly. Tema mu je bila tragična ljubav njemačkog pjesnika pokreta Sturm und Drang i autora Pustolovina baruna von Münchhausena, Gottfrieda Augusta Bürgera prema njegovoj šogorici Molly. Uz prozor je stajao veliki naslonjač u kojem je Maria Christina provodila najveći dio dana. Tamo je čitala romane svojih obljubljenih njemačkih spisateljica Courts-Mahler i Marlitt. Hedwig Courts-Mahler, zapravo Ernestine Friederike Elisabeth rodena Mahler objavila je daleko više od stotinu romana, izmedu ostalog: Divlja Ursula, Kraljevna prosjakinja, Griseldis, Želim, Moja Käthe, Nevoljena žena, 58 III. Trgovina A POLONIJA I KOZA Lijepa neznanka, Crvene ruže, Prividni suprug, Jednostavne pripovijetke za ugodni dom, Što bog veže, Bijeg pred brakom, Kad bi želje mogle ubijati, Gospodarica von Retzbach, Nejednake sestre. Već ranije su bila objavljena slična djela autorice E. Marlitt, koja se je zapravo zvala Friederike Henriette Christine Eugenie John, na primjer Zlatna Elsa, Plavobradi, Tajna stare mamsell, Grofica Gisela, Princezica u pustopoljini, Druga žena, U kući komercijalnog savjetnika, U Schillinghofu, Činovnikova služavka, Žena s dragim kamenom. Kad bi Maria Christina odložila knjigu, popila bi veliki gutljaj crne kave, uzela bi u ruke aparat za punjenje cigareta i napunila ovojnicu svježim duhanom. Bacila bi kratki pogled na svoj mali sat, uzela bi šibice i zapalila cigaretu. Pri tom bi pomno promatrala zbivanja na trgu ispred prozora. Kako je trajno zauzimala ovu stratešku poziciju dali su joj stanovnici St. Paula nadimak Straža na Granitzbachu. Svoju stražarsku poziciju je Maria Christina poslije smrti svog muža napustila samo dvaput. Prvi put kad joj je došlo do ušiju, da se je njena kćer Maria Floriana zaljubila. Ona je naime po završetku učiteljske škole postala učiteljica pučke škole u St. Mareinu (Šmarno) blizu Wolfsberga. Tamo je stanovala u domu za učiteljice u blizini dvorca grofa Henckel von Donnersmarcka. Jedan 59 III. Trgovina A POLONIJA I KOZA agronom iz Tirola, zaposlen na grofovskom dobru, udvarao se je mladoj učiteljici. Iako je Maria Christina s užitkom čitala trivijalnu literaturu, u kojoj su socijalno zapostavljeni staleške razlike prebrodivali snagom ljubavi, smatrala je nemogućim, da jedan agronom koji zaraduje manje od učiteljice, a k tome je još i Tirolac, hofira njenoj kćeri. Uzrujano se je popela u kočiju i bez odlaganja krenula u St. Marein kako bi stvari okončala. Njena kćer, opet na pravom putu, se je počela intenzivno pripremati za predstojeći državni učiteljski ispit. U tu svrhu joj je sestrična Martha Dörflinger, kćerka Beppa Dörflingera, posudila svu silu materijala za učenje, medutim uglavnom pisanog stenografijom. Bilo je pogodno, da je u jednu od soba u kući Tonitz u St. Paulu, koja je upravo postala slobodna, uselio mladi gimnazijski profesor Matija Heric, koji je znao stenografiju pa joj je rado čitao. 60 IV Duh Tokom mnogih generacija potomci Apolonije Heric nisu napuštali svoj seoski svijet Prlekije. Od djece Vida Herica preuzeo je Anton gospodarstvo u Vučjoj vasi. Marija je stupila u glavnom gradu Grazu u samostan Uršulinki, koje su tamo vodile pučku i gradansku školu. Pa i Jožef 61 IV. Duh A POLONIJA I KOZA je krenuo u nešto udaljeniji svijet. Godinu dana nakon što je bradonja po imenu Karl Marx objavio u Hamburgu prvu knjigu svojeg djela Kapital, stupio je Jožef u Franjevački red i studirao je u Innsbrucku teologiju. Nakon što je bio posvećen kao svećenik vratio se je ponovo u domaću Štajersku u franjevački samostan u Mariboru (Marburg an der Drau). Tamo i potom takoder i u obližnjoj hodočasničkoj crkvi Svete Trojice v Slovenskih goricah (Heilige Dreifaltigkeit in den Windischen Büheln) je bio kapelan, potom župnik, a onda još nekoliko puta gvardijan cijelog mariborskog konventa, takoder provinzialdefinitor. Šest puta je bio imenovan generalnim vizitatorom različitih samostana franjevačke provincije. Njegovo redovničko ime je bilo Kalist, izvedenica od Calixt, odnosno Callistus, u značenju Najljepši. Budući da forma odreduje sadržaj je pater Kalist sebi stavio u životnu zadaću da omogući u Mariboru izgradnju bazilike Sv. Marije milosrdne majke (bazilika Matere usmiljenja) sa priključenom zgradom samostana. Proračun je iznosio čak 265.391 fl. i 90 kr. U Mariboru i Prlekiji organizirao je opsežne akcije sakupljanja dobrovoljnih priloga, a svakome od darovatelja pa i ma kako malih priloga slao je pisma zahvalnice. Objavljivao je članke u katoličko seljačkim novinama Slovenski gospodar, u ko62 IV. Duh A POLONIJA I KOZA jima je izvještavao o napretku gradevnih radova i molio za nove priloge. Jedan od tih članaka završio je riječima Okončajmo našu zahvalu od srca i našu poniznu molbu parolom - Sve po Mariji! Sve u Mariji! Sve sa Marijom! Sve za Mariju! Novine su bile prve koje su u Donjoj Štajerskoj izlazile na slovenskom jeziku, a bile su namijenjene uglavnom katoličkoj seljačkoj publici sa smislom za nacionalno budenje. Tako je u narodu nova crkva bila nazivana i Slovenskom crkvom, pogotovo jer su službe božje i ceremonije bile održavane na slovenskom jeziku. Napokon se je Pater Kalist još i bosonog zaputio pješice u Beč kako bi od cara Franje Josipa I. zamolio financijsku podršku gradevinskog pothvata. Izgradnja trobrodne, neoromaničke crkve je trajala devet godina te je okončana o prijelomu stoljeća. No, tek slijedećih godina ugraden je najveći dio unutarnje opreme pa se je pater Kalist potužio opet u jednom članku u Slovenskom gospodaru, da izgradnja oltara zapinje i da dugovi iznose 60.000 kruna, dakle još 30.000 fl, jer da su izostali prilozi velikih donatora iako je duhovna vrijednost takvih donacija opće poznata. Osim 15 svetih misa, koje se svake godine održavaju posebno za donatore, održava se svakodnevno po jedna sveta misa za živuće i jedna za umrle dobročinitelje, a to je u sumi 745 svetih misa godišnje! 63 IV. Duh A POLONIJA I KOZA Seosko gospodarstvo Heric u Vučjoj Vasi Kod kuće u Vučjoj vasi je Kalistov brat Anton Heric vodio nadasve profani život. Prvo je u Radgoni posjećivao gradansku školu, a osnovno agrarno obrazovanje apsolvirao je u Gornjoj Štajerskoj. Potom je služio u carskoj vojsci koju je napustio sa činom narednika. U doba svoje službe u vojsci navikao se je na pušenje lule. Kod kuće na gospodarstvu u Vučjoj vasi ustrajno je povlačio dimove jednom dugoljastom lulom na kojoj se je nalazila slika cara Franje Josipa sa natpisom Sjećanje na moje vojne 64 IV. Duh A POLONIJA I KOZA dane. Napokon se je oženio Marijom Horvat, kćerkom imućnih seljaka iz obližnjih Križevaca. Uz pomoć njenog miraza i njegove sporedne djelatnosti kao kirijaša izmedu Radgone i Ormoža (Friedau) mogao je u odnosu na gospodarstvo, koje je njegov otac opteretio dugovima, prebroditi najgore, prehranjivati obitelj, čak je nakon smrti sestre Uršulinkama u Grazu isplatio nasljedstvo. Kako je u gradanskoj školi i u vojsci dobro naučio njemački izabran je za mjesnog načelnika Vučje vasi. Njegova velika zasluga je bila podizanje pučke škole u Vučjoj vasi. Njegova djeca nisu dobila naročito maštovita imena, Marija, Anton, Matija, Jožef, Alojzija i Alojz. Obje kćeri su dobile u zadatak pronaći dobru partiju. Kada se je Marija upustila sa jednim pukim siromahom iz Stročje vasi (Schützendorf) kod Ljutomera se je njen brat Anton, koji se je etablirao kao obiteljski komandant, pobrinuo da tu vezu raskine. Proveo je u djelo da oženi Mariju sa starim neženjom Alojzom Lebarom, koji je imao veliki posjed u Vučjoj vasi. Mlada sestra Alojzija udala se je za Franca Paldaufa, koji je u brak donio lijepi vinograd u susjednom Murščaku (Neusass). Nakon očeve smrti je ona preuzela i gospodarstvo u Vučjoj vasi. Za četiri brata su se kovali posve drugačiji planovi. Njihov stric, pater Kalist, uvrtio si je u glavu, da trebaju 65 IV. Duh A POLONIJA I KOZA Lojzek, Marija, Tone, Anton, Matko, Marija, Gracijan i Alojzija Heric sva četiri muška potomka obitelji Heric stupiti takoder u Franjevački red. Kako zaduženo gospodarstvo u Vučjoj vasi nije davalo dovoljno novca samo i jednom sinu omogućiti posjećivanje gimnazije u Mariboru, bilo je potrebno neko drugo rješenje. Kalist se je pobrinuo, da jedan za drugim dobiju pobožne dobročinitelje u Mariboru, koji su preuzeli troškove stanovanja i hrane do četvrtog razreda gimnazije, 66 IV. Duh A POLONIJA I KOZA jer tada je započinjao novicijat kod franjevaca. To su mahom bile starije, pobožne dame, poput Marije Schmiederer, čiji je ispovjednik bio pater Kalist. Ujutro, još prije škole bi stroga kuharica tjerala gimnazijalce u crkvu. U stvari nijedan od braće nije imao prave volje položiti samostanski zavjet. Napokon je to pogodilo senzibilnog Jožefa, budući da je u posljednjem razredu imao popravak iz latinskog, a jedan od sinova je morao ispuniti očekivanja strica i pobožnih dobročinitelja. Jožef je, koji je otada nosio samostansko ime Gracijan, apsolvirao maturu kod Franjevaca u Gorici (Görz), a teologiju je studirao kod Franjevaca u Kamniku (Stein in Oberkrain) te na kneževsko biskupskom svećeničkom seminaru u Ljubljani (Laibach), gdje je bio zareden. Mladu misu je održao kao prvi mladomisnik u Slovenskoj crkvi svog strica. Zatim ga je red poslao na sveučilište Freiburg (Fribourg) u Švicarskoj gdje je studirao filozofiju i biologiju te je promovirao na području botanike. Svoju je disertaciju posvetio Anatomiji ekscentrično gradenih drva (Anatomie exzentrisch gebauter Hölzer), istraživanju primjeraka stabala i grana vrsta - Genera Alnus, Olea, Fraxinus, Tamarix, Fagus, Salix i Ficus. Po okončanju doktorata nastanio se je u Franjevačkom samostanu u Kostanjevici kod Gorice. 67 IV. Duh A POLONIJA I KOZA Lojzek, Tone, Matko, Kalist i Gracijan Heric 68 IV. Duh A POLONIJA I KOZA Ostala tri brata su odbijanjem da stupe u samostan očuvali svoju slobodu, ali su se od tada morali sami pobrinuti za financiranje stana i hrane. Preživljavali su dajući instrukcije te su uzeli i kredit kod jednog dobronamjernog odvjetnika u Ljutomeru. Anton Heric, kojeg su zvali Tone, dobio je još i vojnu stipendiju pa je na neko vrijeme otišao na studij u Prag, gdje se je uglavnom prehranjivao češkim pivom. Kasnije je kao i brat Matija studirao u Beču. Snabdijevali su se vrlo skromno, a kada je potkraj mjeseca ponestalo novca, kupili bi si danju na kiosku s kobasicama tek jednu žemlju, koju su smjeli namočiti u zamašćenoj vodi u kojoj su se kuhale kobasice. Zajedno su stanovali kao podstanari kod obitelji Kula, koja je bila češkog porijekla, a imala je četiri kćeri. Sa najmladom Ludmilom, koju su zvali Lida, je Tone ponešto flertovao, ne previše. Tone je završio studij medicine pa se je odmah potom morao obavezati na službu vojnog liječnika. Kada je okružni liječnik u Ljutomeru, češkog porijekla, Dr. Karel Chloupek umro, postalo je slobodno njegovo mjesto, drugi kotarski liječnik, Nijemac iz Češke, nije bio obljubljen. Dobivši to mjesto liječnika, vratio se je Tone kući u Prlekiju. Ulogu Dr. Chloupeka nije preuzeo samo kao medicinar, već se je posvetio i vodenju lokalne podružnice udruge Sokol. Dr. Chloupek je bio 69 IV. Duh A POLONIJA I KOZA taj, koji je duh panslavizma u institucionaliziranoj formi gimnastičkog društva Sokol nastojao širiti po Prlekiji i susjednoj Varaždinskoj županiji. Tako je osnovao filijale Gimnastičkog društva Južni Sokol u Ormožu, Središču ob Savi (Polstrau) i Selnici ob Dravi (Zellnitz an der Drau). Nadahnut panslavizmom, još iz svojih studentskih dana u Pragu, Tone je vrlo rado preuzeo lokalno vodstvo Sokola i bio je mjerodavan pri podizanju Sokolskog doma u Ljutomeru. Osim toga je iz Praga u blage vinorodne brežuljke Prlekije ponio propisnu žed za pivom, što si je sada mogao i u financijskom smislu priuštiti. U gostionici Herndl na ljutomerskom glavnom trgu je za Toneta svakodnevno načeta bačvica piva od dvanaest i pol litara, koju je tokom dana konzumirao. Prije podne mu je pivo dostavljano u vrčevima kući, a poslije podne je sjedio u gostioničkoj kuhinji gdje je gasio žed. Veseljaci u Ljutomeru su uskoro opjevali popularnog liječnika, na melodiju jedne poznate zdravice pjevali su: Kdor ima glavobol, naj pije alkohol, kdor pa je bledih lic, ozdravi ga Heric. Matija, zvan Matko, je inskribirao na Filozofskom fakultetu Bečkog sveučilišta biologiju, matematiku i fiziku. Zaradivao je kao kućni učitelj, a kod Mariborske Slovenske posojilnice je uzeo kredit. Njegova disertacija Prilog poznavanju polydiske strobilacije (Zur Kenntnis polydisker 70 IV. Duh A POLONIJA I KOZA Strobilation), se je bavila morskom biologijom, pa je stoga, zajedno sa svojim srpskim studijskim kolegom porijeklom iz Banata, Jovanom Hadžijem, istraživao na k.k. Zoološkoj postaji u Trstu (Triest). Po završetku studija je nastojao naći mjesto profesora na gimnaziji. Budući da su slovenske gimnazije bile malobrojne, jedva je bilo moguće na njima dobiti namještenje. Matko se je morao podvrći rigoroznim ispitima iz njemačkog koji su odgovarali završnom ispitu na germanistici. Svejedno kao Slovenac nije mogao dobiti namještenje na nekoj od državnih gimnazija sa njemačkog govornog područja. Tako je kandidirao na privatnoj gimnaziji Benediktinaca u St. Paulu i tamo je dobio namještenje. Bio je profesor biologije i matematike te tjelovježbe, jer Benediktinci, koji su predstavljali pretežni dio profesorskog zbora, taj predmet sami nisu poučavali. Jedan slovenski kolega, koji je već predavao u St. Paulu, profesor Voglar, kojeg su daci nazivali Vogel Aar (ptica orao), pomogao je Matku da se snade u St. Paulu. Uselio je u sobu u kući Marie Christine Tonitz. Već ubrzo je upoznao njenu kćer Mariu Florianu. Kako se je pokazalo, da Maria Floriana najvećim dijelom stenografirane bilješke svoje sestrične Marthe Dörflinger, koje su joj bile potrebne za pripremanje državnog učiteljskog ispita, nije mogla dobro čitati dobri je Matko inzistirao, da ih 71 IV. Duh A POLONIJA I KOZA Disertacija Zur Kenntnis polydisker Strobilation Matka Herica na bečkom sveučilištu 1906. Marii Floriani osobno pročita. U najboljem slučaju srednjeg stasa, karakterističnog, ponešto tamnijeg, slavenskog izgleda, smjesta se je zaljubio u dvadesetogodišnju, plavooku Koruškinju njemačkog jezičnog izraza. Medutim i na Mariu Florianu je ostavila dojam pomalo egzotična, dijalektička karizma ovog slovenskog seljačkog sina i njegovog jezika, na bečkom univerzitetu profinjenog i prožetog znanstvenim pojmovima. Majka Maria Christina je takoder 72 IV. Duh A POLONIJA I KOZA bila impresionirana strobilacijom meduza pa nije imala ništa protiv ove mlade sreće, naprotiv. Uostalom bilo je to upravo one godine u kojoj je izvjesni Sigismund Freud utemeljio Internacionalno psihoanalitičko udruženje. Maria Floriana je odložila stenografske zabilješke te je odustala od ispita, budući da je zapošljavanje učiteljica generalno bilo predvideno samo za neudate. Vjenčanje je obavljeno u romantičnoj crkvici Sv. Ivana Krstitelja na Johannesbergu, brežuljku iznad samostana u St. Paulu. Vjenčanje je obavio pater Gracijan, za kojeg je to bilo prvi put da obavlja obred vjenčanja. Stoga je Gracijan bio uzbudeniji nego li njegov brat i nevjesta zajedno. Uselili su u prostranu Villu Alpenglühn strica Juliusa Tonitza, a nakon točno devet mjeseci došla je na svijet njihova kćerka Matthea Maria, kraće Teja. Dvije godine kasnije rodio se je sin Albert Boris. Tog ljeta postalo je slobodnim dugo iščekivano mjesto na slovenskoj gimnaziji u Celju u Donjoj Štajerskoj, kuda je potom mlada obitelj preselila. Najmladi od četiri brata Heric je bio Alojz, zvan Lojzek, no koji je još više od svoje braće bio pristaša slovenskog narodnog preporoda te je preferirao slavenski oblik svojeg imena - Vekoslav. Zainteresiran za pravnu problematiku, počeo je studirati juru u Grazu, gdje je stanovao zajedno sa Bertlom Tonitzom i njegovim prijateljem Lui73 IV. Duh A POLONIJA I KOZA som Reichlom. U vrtovima gradskih pivnica njih su trojica popila toliko piva, da je Reichlu narastao takav trbuh, da je pupak u njemu naprosto nestao. Onoga ljeta kada je Crna ruka zahvatila u sudbinu, nije više ni jedan od ove trojice stigao položiti svoj završni ispit. 74 IV. Duh A POLONIJA I KOZA Maria Floriana i Matko Heric 75 V Kraj Ubili su nam dakle Ferdinanda, reče dvorkinja. Na s najvišeg mjesta naredenu opću mobilizaciju mjesec dana kasnije uslijedile su vrlo različite reakcije. Bratići Marie Floriane, sinovi Beppa Dörflingera , odrasli u njemačkokoruškom jurističkom miljeu, su sa iskrenim veseljem 77 V. Kraj A POLONIJA I KOZA i uzbudenog srca iščekivali skorašnje ispunjenje svoje dužnosti. Max Dörflinger je bio vojnik. Želio je ispuniti svoju prisegu koju je dao vrhovnom vojnom gospodaru zajedničke armije oružane sile Austro-Ugarske, svom caru Franji Josipu I. Max je bio društven čovjek, vedre naravi i uvijek spreman na šalu. Bio je čest gost u kući Tonitz u St. Paulu i bio je vjenčani kum Marie Floriane. Nikada se nije oženio i svoje ispunjenje je vidio u vojnoj službi. Apsolvirao je Terezijansku vojnu akademiju u Bečkom Novom Mjestu, a potom vojnu školu u 6. bečkom kotaru. Školu je napustio sa činom natporučnika sa dvije distinkcijske zvjezdice na ovratniku, a u vrijeme izbijanja rata služio je u generalštabu. Bila je to čast koja je dopala samo malobrojne u carstvu. Kako bi se to naglasilo dobio je na ovratniku još i borduru na kojoj je bio prišiven pravolinijski nazupčani uzorak. Prigodom svojih malobrojnih dopusta nije nikada propustio posjetiti svoju omiljenu tetku Mariu Christinu u St. Paulu. O takvim prigodama je redovno dolazilo do diskusija izmedu Marie Christine i Maxovog posilnog. Maria Christina je željela, da on kao gost sa drugima sjedi za stolom kod ručka. No, on je moljakao: Molim Vas, milostiva gospodo, dozvolite mi da sjedim kod jela u kuhinji sa Nani, tamo mi najbolje prija. Nemoguće je, da sjedim sa gospodinom potpukovnikom za 78 V. Kraj A POLONIJA I KOZA istim stolom. Max je, čini se, tokom rata došao u konflikt s nekim generalom pa je bio premješten na frontu. Tamo ga je projektil pogodio točno u čelo i to je bio kraj njegove karijere. Njegov brat Dörflinger Fritz, je doduše dotjerao samo do čina satnika, ali je tako preživio barem Prvi svjetski rat. On je dakle bio Dr. Fritz Dörflinger, jedan u njemačkonacionalnim krugovima Klagenfurta poznati advokat. Bio je samouvjeren i nadasve nadaren. Nakon što je položio maturu s odličnim uspjehom imao je ambiciju sve ispite na sveučilištu isto tako položiti kako bi mogao promovirati sub auspiciis Imperatoris i dobiti briljantni prsten sa carskim inicijalima. Uspjelo mu je s odličnim uspjehom položiti sve ispite osim jednoga. Uvečer prije tog ispita je sa Juliusom Tonitzom popio malo previše. No da, ionako nije prekomjerno držao do njegovog apostolskog veličanstva cara bludnice Babilona. Već u ranim godinama pridružio se je pokretu Los von Rom te je pristupio Evangeličkoj crkvi, a i kasnije svoje sinove Kurta i Wilhelma nije odgajao ni liberalno ni klerikalno, već nacionalno. Krenuo je u rat za njemačku stvar. Tri studenta iz Graza, djetinjasti Tonitz Bertl, debeli Luis Reichel i romantični Heric Lojzek su bili u većoj mjeri zainteresirani da dalje vode veselo-vlažni studentski život, 79 V. Kraj A POLONIJA I KOZA ali prije svojih završnih ispita bili su nenadano iz civilnog života bačeni u vojni kao rezervni oficiri. Luis je uskoro pao na zapadnoj fronti u Francuskoj. Bertlu je na istočnoj fronti tane probilo pluća i sanitetski liječnik ga je za silu zaliječio. Vojni liječnik ga je upozorio, da bude li ikada stigao kući mora smjesta konzultirati specijalista za plućne bolesti. Uskoro zatim su Bertl i Lojzek dospjeli u rusko vojno zarobljeništvo. Bertl se je našao u oficirskom logoru u Vladivostoku na Japanskom moru, a Lojzek u oficirskom logoru u Semipalatinsku na rijeci Irtiš, na granici istočnog Kazahstana i Sibira. Braća Lojzeka Herica su bila bolje sreće. Tone je bio reaktiviran kao vojni liječnik te je obavljao svoju službu na koruškoj etapi južne fronte u Trbižu (Tarvis) i na prijevoju Plöcken. U Trbižu je Tone ljubakao sa poštanskom pomoćnicom Lausegger, ne previše. Konačno je Tone odlučio još tokom rata oženiti Lidu, svoj stari plamen iz bečkih studentskih dana, kao liječnik je naročito dobro znao kako kratak život može biti. Kako to slučaj već hoće je u meduvremenu Lauseggerica radila kod Juliusa Tonitza na pošti u St. Paulu, na izvoru informacija došlo joj je do ušiju, da predstoji vjenčanje pa je pohrlila u Beč, kako bi svoju konkurenticu direktno izazvala na dvoboj. No Lida se nije dala zbuniti te je ispljuskala Lauseggericu koja se je 80 A POLONIJA I KOZA V. Kraj Bertl Tonitz 81 V. Kraj A POLONIJA I KOZA pokupila. Tonetov brat Gracijan, kao svećenik ionako nije morao nastupiti vojnu dužnost. No budući da su Talijani južnu frontu sve više primicali Gorici njegov je franjevački samostan bio evakuiran k paterima u Kamnik u Gorenjskoj, a on je postao direktorom tamošnje franjevačke gimnazije. Heric Matko, naprotiv, se je dana nakon mobilizacije morao javiti kao poručnik kod Petrovaradinske infanterijske regimente Edler von Appel br. 70, odakle je njegova jedinica otpravljena na istočnu frontu u Galiciji. Druge ratne zime držao je ruku iznad ruba rova (šicengrabena) i krhotina granate mu je odmah raznijela kosti izmedu zgloba ruke i srednjaka, prstenjaka i malog prsta. Uspjelo je. Došao je na liječenje u lazaret u Klagenfurtu. Još kao rekonvalescent, sa činom natporučnika imenovan je za komandanta radnog bataljuna. Taj se je bataljun sastojao isključivo od vojnika koji su bolovali od hrapavog oka, trahoma, pa su bili stacionirani zbog tamošnjih brojnih termalnih kupki u Velikom Varadinu (Nagyvárad) u području Krišana, u istočnoj Madžarskoj. Njegova žena, Maria Floriana i oboje djece Teja i Albert doselili su k njemu u garnizon. Kada je napokon vojna komandatura došla do zaključka, da Matko više nije sposoban za službu na fronti, natporučnik je skupa sa obitelji premješten u okupirani Beograd. 82 V. Kraj A POLONIJA I KOZA Kao dio vojne uprave za Srbiju postavljen je za profesora na novo osnovanoj realnoj gimnaziji u ulici Kneza Miloša. Kao manje-više deklarirani Slovenac bio je Matko jedan od rijetkih profesora okupacijske sile, kojeg su srpski učenici cijenili, pa i jer ih je tu i tamo počastio kolačima ili ih poveo u prirodu na botaniziranje. Jedan od njih je bio Branimir Ćosić, koji je kasnije postao spisatelj i u svom romanu Pokošeno polje opisuje okupirani Beograd i jednog oficira slovenskog porijekla, profesora Zlatara. Obitelj Heric je u Beogradu bila smještena u stanu jedne stare dame, koja je živjela zajedno sa kćerkom i snahom. Snaha je dobro govorila njemački i pomalo se je sprijateljila sa Mariom Florianom. Matko je ručao u oficirskom kasinu, a supruzi i djeci je posilni donosio hranu kući. Svakog prije podneva šetala je Maria Floriana sa Tejom i Albertom pokraj tvrdave Kalemegdan, odakle su im se otvarali vidici na ušće Save i Dunava. Popodne je sa djecom odlazila još na kraću šetnju koja ih je vodila na jedino urbano mjesto u tom gradu, u kavanu hotela Moskva. Tamo je orkestar svirao valcer za valcerom. Ona je ispijala kavu za kavom, a djeca su dobivala kakao. Teja se je s puno užitka posvećivala porciji buhtla, a mali Albert je grickao krafne. Nedjeljom su zajedno sa tatom poduzimali izlete u park-šumu Košutnjak u jugozapadnom dijelu Beograda. 83 V. Kraj A POLONIJA I KOZA Profesori k.u.k. realne gimnazije u ulici Kneza Miloša u Beogradu, lipnja 1917., Matko Heric sjedi 2.s.d. Po mišljenju vojne komande su se Matko Heric i njegova obitelj osjećali već suviše domaće u neprijateljskoj zemlji pa je bio premješten u zadnju provinciju središnje Srbije, u Kragujevac. U Kragujevcu su takoder bili smješteni u kući jedne starije dame, čiji se je muž nalazio na bojnom polju na srpskoj strani. Dama je imala rodaka, inženjera koji je dobro 84 V. Kraj A POLONIJA I KOZA govorio njemački te su Herici često bili njegovi gosti. Teja i Albert su se tamo igrali sa djecom. Predstojnik kolodvora u Kragujevcu bio je oficir slovenskog porijekla iz Bovca (Flitsch) na Primorskem, Richard Faninger. Faninger i njegova žena Erna su bili u prijateljskim odnosima s brojnim srpskim obiteljima pa su i znali gdje ljudi sakrivaju svoje zalihe. Kada su vojnici jednog dana otkrili više takvih skrivališta, Faningeri nisu više bili tako rado videni. Ali zato Herici. U stanu njihove gazdarice su susjedi sakrivali svoje rezerve masti, sigurni da neće biti rekvirirane. Kod kuće u St. Paulu osjećalo se, da jedna era ide svome kraju. Prastari monarh Franjo Josip I. ležao je u Schönbrunnu na samrti. Svakodnevni liječnički bilten, koji je izmedu ostaloga sadržavao podatke o temperaturi i pulsu starog cara bio je slan svim poštanskim i telegrafskim uredima carstva. Bila je zadaća sestre Marie Floriane, Hilde kao pomoćnice strica Juliusa svakog jutra izvjesiti bilten na vratima pošte. Jednog dana si je drska Hilda dozvolila dodati biltenu rukom pisane informacije o broju cipela i veličini ovratnika. Kada su došli žandari i prijetili Juliusu Tonitzu oduzimanjem poštanske licence, morao je otpustiti svoju nećakinju iz poštanske službe. Tako je završila Hildina karijera na pošti pa je bila poslana u konvikt St. Paula kako bi naučila kuhati. 85 V. Kraj A POLONIJA I KOZA Jednog vedrog zimskog dana četvrte ratne godine, stari car je umro prije više od godinu dana, a njegov pranećak Karl I. je zauzeo već trulo prijestolje, stiglo je u kuću Tonitz pismo iz Vladivostoka. Bertl se je javio svojoj majci i zdušno je molio da cijelu uštedevinu investira u konac i sapun. No, Maria Christina se je mogla samo čuditi svom infantilnom sinu, koji je možda u dalekoj Rusiji postao boljševik. Njen brat Ferdinand Dörflinger, predsjedavajući Direkcije za financije pri zemaljskoj vladi Koruške joj je naprotiv savjetovao da investira sa dobitkom, a prije svega u patriotskom duhu. Tako je Maria Christina prodala trgovinu skupa sa velikom kućom Hubertu Offneru, sinu svoje šogorice Pepi te je upisala Sedme neoporezivane petipolpostotne amortizirajuće austrijske ratne obveznice sa dospijećem 1933. godine. Njen šogor Julius je upravo još uspio spriječiti, da i Bertlov udio od prodane kuće bude uložen u ratne obveznice. Nakon Oktobarske revolucije je mirovnim ugovorom u Brest-Litovsku završio Veliki rat na istoku i u proljeće su bile povučene trupe sa istočne fronte. Medu povratnicima bio je i madžarski infanterijski regiment Galgótzy br. 71 iz nadopunskog okruga Trenčin sa pretežno slovačkim ljudstvom. Regimenta je prekomandirana u Kragujevac kako bi se tamo malo sabrali prije no što krajem proljeća budu 86 V. Kraj A POLONIJA I KOZA poslani da sudjeluju u velikoj ofenzivi na južnoj fronti, duž rijeke Piave, protiv Talijana. U predvečerje odlaska održano je u gradu oproštajno slavlje pa su mnogi vojnici opušteni pod utjecajem alkohola, umorni od rata, i nošeni revolucionarnim idejama stigli u kasarne tek nakon povečerja. Svada s narednikom je eskalirala i pod parolom Sloboda su uskoro sve barake bile u rukama pobunjenika. No, još iste noći je pobunu ugušila Okružna komanda, a vode buntovnika su bačene u okove. Prijeki sud je presudio da su sramotno zaboravili prisegu vjere, koju su dali Njegovom veličanstvu najmilostivijem caru i kralju. Osudenici su u jedanaest četveroreda odvedeni na gubilište gdje je vod Bošnjaka (Bosniaken) bio egzekucijska komanda. Nad tijelima pogubljenih je komandant garnizona tri puta nazdravio caru i kralju. Te noći se je natporučnik Heric kod svoje obitelji u kući srpske familije pravio da spava. Postalo je jasno, da njegova žena i djeca neće više dugo moći ostati uz njega, naročito i zato jer je Maria Floriana opet očekivala dijete. Uzela je Teju i Alberta i napustila je Kragujevac te se vratila u domaći St. Paul. U kasno ljeto je tamo rodila kćer Veru Doru. Istovremeno je jedno pismo Lojzeka Herica stiglo majci u Vučju vas, nosilo je poštanski štambilj Soluna (Saloniki) i potpis je glasio Vekoslav. 2. 5. 1917. uložio 87 V. Kraj A POLONIJA I KOZA sam molbu za pristup srpskim dobrovoljcima. Zajedno sa mnom javili su se Sedlak, Vizjak, Paulin i izvjesni Čavčić (Hrvat). To sam učinio iz vlastite pobude kao i ovi drugi. Htio bih se boriti protiv austrijske vladavine, koja nas već stoljećima podjarmljuje, a za ujedinjenje svih Srba, Hrvata i Slovenaca u neovisnoj državi. Pogodi li me nesreća htio bih vas sve zajedno iskreno pozdraviti; neka vam dragi Bog da zdravlja, poživite vesele živote i sjetite se mene s vremena na vrijeme! Nije bilo dana da se nisam sjetio svih vas kod kuće. Mučila me je čežnja za domom, ali da budem iskren, nikada nisam požalio da sam pristupio srpskim dobrovoljcima. (Dne 2. 5. 1917. podal sem prošnjo, da stopim med srbske prostovoljce. Z menoj ob enem podali so prošnjo Sedlak, Vizjak, Paulin in neki Čavčić (Hrvat). Storil sem to čisto iz svojega lastnega nagiba in isto tako tudi drugi. Hotel sem se kratkomalo boriti proti avstr. Vladi, ki nas je že stoletja zatirala in za zjedinjenje vseh Srbov, Hrvatov in Slovencev v eno neodvisno državo. Za primer, da me zadene nesreča, Vam pošiljam vsem skupaj iskrene pozdrave; daj Vam Bog zdravja, živite veselo in se včasih spomnite name! Ni minil dan, da se ne bi bil spomnil na Vas doma. Imel sem domotožje, ali vendar odkrito povedano, ni mi bilo nikoli žal, da sem stopil med srbske prostovoljce.) 88 V. Kraj A POLONIJA I KOZA Pokazalo se, da su dečka godinu dana ranije u ruskom logoru vojnih zarobljenika u Semipalatinsku srpski oficiri pridobili za Srpski dobrovoljački korpus u Odesi, tamo je uzeo srpsko državljanstvo i dao prisegu srpskom kralju, a potom je bio ukrcan na brod za Solun, na makedonsku frontu. Tamo je kao potporučnik bio svrstan u 22. regimentu jugoslavenske divizije. Zajedno sa drugim srpskim divizijama, francuskom Armee d’Orient, grčkim jedinicama i čehoslovačkom legijom krenuli su prema sjeveru gdje je već čekalo 300 bugarskih i 10 njemačkih bataljuna. Jedan mjesec prije prodora saveznika na makedonskoj fronti kod Dobro pole je bugarski strijelac Lojzeka smrtno pogodio u glavu. Njegovo tijelo je bilo pokopano na groblju obližnjeg grada Edessa (Voden). Kasnije su njegovi posmrtni ostaci bili prevezeni na srpsko vojno groblje Zejtinlik blizu Soluna i pokopani u masovnom grobu sa 77 palih boraca. St. Paul je bio u bojama kasnog ljeta, dok su odrasli napeto iščekivali kraj Velikog rata, a Maria Floriana se je bavila svojom ljubimicom malom Verom, igrali su se Teja i Albert pod paskom svoje tete Hilde. Svojevoljna Hilda nije ispuštala mogućnosti, da zastraši djecu. Izdubljivala je tikve i navečer u njih stavljala svijeće. Ako su u šetnji susretali radnike, govorila je svojoj nećakinji i nećaku to 89 V. Kraj A POLONIJA I KOZA su šumski čovječuljci (Das sind die Waldmandln) . U kući njihove bake Marie Christine svirala je glasno klavir i pjevala o plavom Dunavu u kojem su krokodili, dupini i morski psi, a Teja pada u vodu i tone u vječnost (Auf der blauen Donau schwimmt ein Krokodil, Teja will es fangen mit einem Besenstiel, Besenstiel bricht ab, Teja fliegt in den Bach und bricht sich bei der Gelegenheit beide Beine ab, dort sind Delfine und gierige Hai, macht euch bereit, macht euch bereit wir sinken in die Ewigkeit). Hilda je općenito bila vrlo muzikalna i znala je brojne operetne arije napamet. Često je na balkonu pjevala i pratila se sama na gitari. Jednom takvom zgodom je sin susjeda Egbert Lupfer sjedio na voćci jabuke u vrtu i hofirao Hildi. Tu je Maria Christina intervenirala vičući u vrt: Dolje s moje jabuke, vi debelokožac! (Gehen sie runter von meinem Apfelbaum, sie Dickhäuter!) Kada je purpurno crveno lišće s voćke jabuke već ležalo na zemlji, počela se je i Austrougarska raspadati. Ratne obveznice su postale bezvrijedne, ostao je samo prsten od mjedi sa natpisom Pro Patria i godinom upisa. Sa svih fronti carstva počeli su se vraćati kući vojnici poražene zajedničke armije. Države su se raspadale, osnivale i ujedinjavale. Za područja gdje su živjeli Slovenci, Hrvati i Srbi je u Zagrebu proglašena država Slovenaca, Hrvata i 90 A POLONIJA I KOZA V. Kraj Hilda Tonitz 91 V. Kraj A POLONIJA I KOZA Srba, koja se je medutim uskoro priključila kraljevstvu Srbiji te je nakon ulaska srpskih trupa pripadala Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca. U Mariboru je komandant lokalnog Landsturmregimenta, slovenskog porijekla, major Rudolf Meister preuzeo vlast nad Donjom Štajerskom te je sa slovenskim dobrovoljcima marširao i ušao u Donju Korušku. Početkom prosinca zauzeli su i St. Paul. No rezervni oficiri koruške Heimwehr (koruških dobrovoljačkih branitelja) oko poručnika Leopolda Poppmeiera i Hansa Höchla organizirali su korušku obranu u Labotskoj dolini pa je St. Paul nakon božićnih blagdana zauzela Heimwehr. U to vrijeme je stigao Matko Heric nakon kompliciranog puta iz Kragujevca preko Madžarske na kolodvor St. Paula kako bi opet susreo svoju obitelj. Još na peronu su čuša (Tschusch) arestirali vojnici Heimwehra i sa ostalim vindišima zatvorili u pučkoj školi. Kad je njegova žena Maria Floriana to saznala otišla je kod gradonačelnika Jägera i zaprijetila mu, da će poslati telegram generalu Meisteru sa molbom da njegovog zeta profesora Mühlbachera u Mariboru uzme kao taoca. Nato je bio Matko osloboden, a njegov bivši učenik, poručnik Höchl eskortirao ga je do fronte u Dravogradu (Unterdrauburg). Stigavši u Maribor Matko je uzeo mjesto profesora na 92 V. Kraj A POLONIJA I KOZA gimnaziji i kadetskoj školi. Preselio je domaćinstvo iz Celja u Maribor, a početkom slijedeće godine pridružila mu se njegova žena sa sinom Albertom i kćerkom Verom. Teja je još ostala kod svoje bake Marie Christine u St. Paulu kako bi tamo završila prvi razred. Većina curica je imala lijepe pletenice, a jadna Teja je bila ošišana na kratko. Pa i inače se je razlikovala od drugih učenica. Najmiliji predmet joj je bila matematika, a kod pjevanja i recitiranja je bila lošija. Religija joj isto baš nije išla. Kateheta pater Placidus je bio izvan sebe, jer Teja nije znala Oče naš. Kući je dotrčala plačući, a baka ju je pokušavala tješiti riječima Napisati ću mu pismo koje počinje sa a i završava sa ž (Dem schreib ich einen Brief der mit Affe beginnt und mit Zottel aufhört). U proljeće su se ponovo pojavili slovenski dobrovoljci generala Meistera zajedno sa 4. srpskom armijom pa su opet zauzeli St. Paul. U sve javne institucije postavljen je po jedan oficir kao uhoda. Bili su to u pravilu Slovenci, no bilo im je naredeno da se prave kao da su Srbi i da ne razumiju ni riječ njemački. U poštanski ured Juliusa Tonitza, koji je u meduvremenu bio i novi gradonačelnik St. Paula, došao je neki Slovenac iz Donje Štajerske po imenu Jurko. Julius je pripovijedao vic za vicom kako bi Jurka nasmijao. No, ovaj je vjerno slijedio zapovijed pa 93 V. Kraj A POLONIJA I KOZA se je pravio da ne razumije njemački. Onda je Julius uzeo cedulju na koju je napisao šlic je otvoren (Hosentürl offen). Kad je Jurko vidio cedulju bacio je zabrinuti pogled na svoje hlače. Julius se je glasno nasmijao i povjerio Jurku da mu nije vjerovao da je Srbin. Tada je Maria Christina po drugi put nakon smrti svog muža napustila St. Paul. Heimwehr je počela sa pripremama ponovnog zauzimanja St. Paula pa su počeli sa postavljanjem artiljerijskih položaja sjeverno od grada. Stoga je bio vrlo dobrodošao poziv Hubertovog brata Hansa Offnera. Poslao je po svoja oba roditelja, Mariu Christinu sa Tejom i Juliusa da dodu na njegov posjed Schwemmtratten kod Wolfsberga. Tamo je posjedovao tvornicu kosa, čije proizvode je prodavao po cijelom svijetu, kao i veliku vilu usred parka. Ovo petoro emigranata se je osjećalo kao u zemlji Šlarafiji. Deset dana kasnije je St. Paul opet bio u rukama Kärntner Heimwehr pa su se morali opet vratiti kući. 94 VI Početak Školska je godina završila i Teja je sa svjedodžbom prvog razreda pučke škole napustila St. Paul i pridružila se svojim roditeljima, bratu i sestri u Mariboru. Bio je potreban veliki stan, pa je bilo povoljno da je u Cankarovoj ulici jedna obitelj njemačkog porijekla napustila južno slaven- 95 VI. Početak A POLONIJA I KOZA sku kraljevinu u pravcu njemačke Austrije. Stan se je nalazio u jednoj od tri kuće u vlasništvu pobožne Marije Schmiederer, čiji ispovjednik je bio pater Kalist. Stan je bio prostran, pa su u njemu kasnije imali mjesta i učenici na stanu i hrani (Koststudenten) iz obitelji Petovar iz Ivanjkovaca (Iwankofzen) izmedu Ljutomera i Ormoža te kućna pomoćnica Rosa Schaller. Šestoro Petovarske djece su s vremenom za djecu Herica postali nešto kao braća. Kuće Schmiedererove su imale ogromno zajedničko dvorište u čijoj sredini je svaka obitelj stanara imala mali povrtnjak. Na istočnoj strani dvorišta nalazila se je bačvarska radionica. Tamo je bila i kućica pazikuće. U kući u kojoj su stanovali Herici je bila i jedna srpska obitelj, Zaklani su doselili iz Trsta, koji je postao dijelom Italije. U prizemlju je živjela familija Gleinzer zajedno sa nekoliko daka na stanu i hrani. Tu je bila i obitelj Lenartić, glava obitelji je bio postolar. Djeca još preostalih, mahom proleterskih, njemački govorećih obitelji dotrčala bi do njegovog prozora i zadirkivala ga (Schuster pick, pick, dei Weiberl is dick, die Nadel is krumm, der Schuster is dumm). U ulici vis-a-vis bila je djevojačka škola u kojoj je Teja polazila drugi razred. S prozora stana moglo se je izravno gledati u razred, pa je ponekad Albert Tejine igračke stavljao na prozor kako bi njenu pažnju odvratio od nastave. 96 VI. Početak A POLONIJA I KOZA Vera je bila još malo dijete pa je Teja često morala na nju pripaziti dok su se druga djeca iz kuće igrala na ulici i zvala ju. Dok su si Maria Floriana i Matko u susjednoj sobi priuštili siestu pratila je Teja zbivanja na ulici i puštala je Veru da se dere. Matko je izletio iz sobe pa je krotio Teju udarivši je po prvi i po posljednji put knjigom po ledima. Buntovni Albert je naprotiv češće dobio po koju šibom. Kasnije kad je Vera već malo narasla igrala se je takoder sa djecom iz dvorišta. Njen najdraži drug u igri je bio Beba Faninger, sin nekadašnjeg predstojnika željezničke postaje u Kragujevcu. Beba je Veri bio u potpunosti odan. Kada je bila riječ o tome što da se igraju, rekao bi kako ti hoćeš, Veri. U gradansku idilu su spadali nedjeljni izleti na obližnje Pohorje (Bachern) i redovne posjete koncerata i kazališta. Tako su u ponekoj sezoni i po dva puta vidjeli Toscu. Tu Matko nije škrtario. Kino nije smatrao vrijednim troška. Stoga je Maria Floriana u kino odlazila sama. Krajem školske godine su Teja i Albert morali hodočastiti kod svog prastrica Kalista u franjevački samostan kako bi mu pokazali svoje svjedodžbe. Stari Kalist bi ih pogladio i govorio Že prav, že dobro. Tokom uskršnjih i ljetnih praznika odlazili su k rodacima. Najčešće Matko sa Tejom i Albertom u Vučju vas, a Maria Floriana sa Verom u St. Paul u posjete. Kasnije su Albert i Teja sami provodili ferije kod 97 VI. Početak A POLONIJA I KOZA strica Toneta u Ljutomeru, igrajući s njim preferans. Veliko je veselje zavladalo u St. Paulu kada se je nakon više godina konačno Bertl Tonitz vratio kući iz sovjetskog zarobljeništva u Vladivostoku. Pomoću svojeg dijela nasljedstva, koje nije završilo u obveznicama, te uz djelotvornu podršku Danskog crvenog križa bio je konačno repatriran. Plovidba oko Japana i Indije, kroz Sueski kanal do Trsta je trajala više mjeseci. Nakon povratka je opet otišao u Graz kako bi završio svoj studij prava. Tamo je zajedno sa Emilom Hostonskim iz St. Paula stanovao kod gospode Resi Kirchberger, stare prijateljice iz mladosti strica Juliusa. Kod nje je stanovala i njena nećakinja Juliette Panitschek, Jetty. Oba su momka pokazivala veliki interes. Jetty je imala prednost da je kroz jedno tajno okance lukala u kupaonicu pa je tako skupila informacije. Emil joj je djelovao kao kostur duha, tako se je udala za Bertla. Uskoro se je rodila i kćerka Albertina, koju su zvali Putty. Nakon promocije i prakse kao koncipijent je Bertl otvorio odvjetnički ured u rodnom St. Paulu. Jedan od prijatelja obitelji Tonitz je bio profesor crtanja i benediktinski redovnik Switbert Lobisser, koji se je zapravo zvao Leo. U dvorišnoj zgradi u vrtu samostana u St. Paulu uredio si je atelijer u kojem je slikao i radio drvoreze. Jednom kad je Vera sa svojom majkom došla 98 A POLONIJA I KOZA VI. Početak Jetty i Putty Tonitz 99 VI. Početak A POLONIJA I KOZA na ferije u St. Paul uzeo je malu kao model za svoju prvu zidnu sliku, koja je nastala u kapeli konvikta samostanske gimnazije. Veru je prikazao kao tamnokosog andela. Hilda Tonitz se je sprijateljila sa Lobisserom pa je tako i Benediktinca Hansa Bulfona, koji je kao pater Roman živio u samostanu i poučavao u konviktu, upoznala, pa i više no dobro. Medutim u to doba je Hilda već bila zaručena za izvjesnog Fuchsa iz Zagreba, koji je pohadao gimnaziju u St. Paulu. Bertlov komentar je bio tek tekst pjesmice: Lisac ukrao si gusku (Fuchs du hast die Gans gestohlen). Dogodilo se, da se je Hilda strašno prehladila i nije više prestala kašljati. Maria Christina ju je zato poslala jednom rodaku, župniku pateru Bennu Pliemitscheru u Pustritz, najviše selo Svinške planine kako bi se tamo na svježem zraku liječila. Tamo ju je posjetio Bulfon pa su se još bolje upoznali. Usput joj je rekao kako je taj Fuchs bio vjerojatno njegov najgluplji učenik. Uskoro zatim je Hilda Fuchsu vratila zaručnički prsten uz kratku informaciju, da je oboljela od tuberkuloze pa se pod tim okolnostima nikako ne može vjenčati. Nato je iz Zagreba doputovala Fuchsova sestra i poručila kako je Fuchs očajan, a da je danas tuberkuloza izlječiva. No tu se više ništa nije dalo učiniti. Obojica, Bulfon kao i njegov prijatelj Lobisser istupili su iz Benediktinskog reda. 100 VI. Početak A POLONIJA I KOZA Benno Pliemitscher, Hilda Tonitz, Hans Bulfon, Ev Bleymaier i Switbert Lobisser Lobisser je naime takoder upoznao jednu damu. Sa svojom Ev je preselio u Klagenfurt i tamo se je posvetio umjetnosti, domaćim krajolicima, ljudima i običajima. Jedan od razloga odlaska iz St. Paula je bio, da mu je tamo sve bilo suviše slovenski, pa je to loše društvo radije napustio. Konačno se je želio u smislu novog nacionalnog uvjerenja posvetiti važnim temama poput zemljane grude, 101 VI. Početak A POLONIJA I KOZA domaćeg seljaštva i njemačke majke. Želje Hansa Bulfona za novi život sa Hildom bile su profanije, iako je i on u sebi sve snažnije razvijao nacionalni osjećaj. Namjeravao se je i nadalje baviti podučavanjem latinskog, grčkog i povijesti. Benediktinci su znali kako da onemoguće ostvarenje takvih planova u Koruškoj. Srećom je Bertl Tonitz, koji je u Rusiji možda ipak postao boljševik, poznavao bečkog socijalno demokratskog predsjednika školskog savjeta, reformatora školstva i borca protiv katoličke dominacije u javnom školstvu, Otta Glöckela, koji je Bulfonu pribavio mjesto na evangeličkoj realnoj gimnaziji u Oberschützenu (Gornje Šice) u Gradišću (Burgenland). Hilda i Hans Bulfon prešli su na Protestantsku vjeru te su sklopili brak u Oberschützenu. Vremena nakon Velikog rata nisu baš odisala raskoši pa su tako i prsteni bili samo pozlaćeni. Pastor je održao lijepi govor koji je završio željom, da vaša sreća bude tako čista kao što je zlato ovih vjenčanih prstena (Dass ihr Glück so rein sein möge wie das Gold dieser Eheringe). Na te je riječi Hilda dobila masivni napadaj smijeha. Nakon što se je opet smirila je pastor zaključio: Sa Vama poštovana nevjesto Katolička crkva nije ništa izgubila, a Evangelička ništa dobila. (Mit Ihnen verehrte Braut hat die Katholische Kirche nichts verloren und die Evangelisshe nichts gewonnen). 102 A POLONIJA I KOZA VI. Početak Hilda i Hans Bulfon 103 VI. Početak A POLONIJA I KOZA Pa i sa Fritzom Dörflingerom nije Evangelička crkva previše dobila, ili možda ipak. Nakon što se je istaknuo u obrani Koruške postao je zastupnik u zemaljskom parlamentu i zemaljski vijećnik velikonjemačke narodne stranke GDVP (Großdeutsche Volkspartei), te zamjenik predstojnika kluba u Udruzi njemačko-slobodarskih zemaljskih parlamentaraca (Verband der deutsch-freicheitlichen Landtagsabgeordneter) 12. legislativnog perioda. Još jednom je bio zastupnik zemaljskog parlamenta i zemaljski vijećnik GDVP te treći predstojnik Zemaljskog kluba koruške jedinstvene liste (Landtagsklub der Kärntner Einheitsliste) 13. legislativnog perioda. Kada su jednom djeca Herica za svojih ferija u St. Paulu srela djecu Dörflinger su ih ova zadirkivala nazivajući ih čušima i pjevajući posprdnu pjesmicu Bijeli, plavi crveni, krastača si ti (Weiß, Blau, Rot, Windische Krot). Bijelo-plavo-crveni spiritus rector, pater Kalist Heric je ostario, oronuo i oslijepio. Misu je mogao držati još samo napamet. U samostanskom vrtu se je mogao samostalno kretati, jer poznavao je takoreći svaki korak. Jednog dana je poljski biskup Hlond iz Katovica (Kattowitz) na povratku sa hodočašća u Rim napravio pauzu u Mariboru, a samostanska braća, koja su ranije zalijevala vrt, pohrlila su na kolodvor da ga vide. No, u žurbi su zaboravili ponovo pokriti 104 VI. Početak A POLONIJA I KOZA cisternu. Tako se je moralo dogoditi, da je pater Kalist upravo u šetnji samostanskim vrtom pao u otvorenu cisternu i utopio se. Graditelj slovenske crkve bio je pokopan u kripti ispod glavnog oltara mariborske bazilike. Njegov nećak, pater Gracijan nastavio je njegovo nasljede kao provincijal slovenskih franjevaca. Gracijanov brat Tone je nakon Velikog rata nastavio sa svojom liječničkom praksom u Ljutomeru i dalje je poticao aktivnosti gimnastičkog udruženja Sokol. Takoder je bio inicijator priključenja Ljutomera na dalekovod mariborske elektrane Fala te izgradnje lokalne elektrane, koja je u večernjim satima opskrbljivala Ljutomer istosmjernom strujom. Napokon bio je odgovoran i za izgradnju željezničke linije od Ormoža do Murske Sobote (Olsnitz). Bilo je tipično za njegov poduzetnički duh, da je u Berlinu prigodom prve Velike njemačke izložbe radio tehnike, nabavio kompletni set za radioprijemnik marke Telefunken sa dvadeset elektronskih cijevi. Tako je bio posjednik jednog od malobrojnih radioaparata u Prlekiji pa su i rodaci i prijatelji mogli birati izmedu postaja koje su se mogle primati - Beča, Budimpešte ili Praga. S velikim entuzijazmom slijedio je poziv na VIII. Sveslavenski slet Sokola u čehoslovačkoj prijestolnici. U Pragu je sudjelovao u povorci studenata te je sa drugim gim105 VI. Početak A POLONIJA I KOZA nastičarima pred četvrt milijuna gledatelja ušao kroz 60 metara široku kapiju u stadion Strahov, najveći stadion na svijetu, izgraden posebno za Sokolski slet. U sjećanju na stara studentska vremena u Pragu konzumirao je vjerojatno poneku kriglu više no što je bilo potrebno, tako da je pri povratku počeo osjećati srce. Preko noći je prestao piti pivo i pušiti. Godinu dana kasnije umro je od vodene bolesti. Bertla Tonitza u St. Paulu je takoder dostigla prošlost. Nakon jednog bala, cijele noći je plesao, znojan je popio hladno pivo na što je počeo jako kašljati. Na mjestu gdje su mu pluća bila prostrijeljena se je zakrečenje oslobodilo i tjelesna tekućina se je prelila po cijelom plućnom krilu. U bolnici u Wolfsbergu pokušali su ga još spasiti hitnom operacijom, ali bilo je prekasno. Njegova udovica Jetty provela je još veseo život i potrošila je dobar dio nasljeda na račune ginekologa. Kada je Bertlova pogrebna povorka prolazila ispred prozora Marie Christine zadobila je Straža na Granitzbachu moždani udar. Budući da nitko od njene djece nije više živio u St. Paulu, brinuli su o njoj brojni susjedi i prijatelji te njena kućna pomoćnica Nani. Tu je bio još i Emil Hostonski, Bertlov studijski kolega i stari obožavatelj Jetty, koji se je dirljivo brinuo o Marii Christini i poklonio joj vjernog psa Zampija. Nakon drugog udara 106 VI. Početak A POLONIJA I KOZA bila je nepokretna i jedne predbožićne noći umrla je od upale pluća. Foto-dopisnica s Albertom, Verom i Tejom Heric te sa željama za ozdravljenje baki Marii Christini Tonitz U to vrijeme je i Julius Tonitz napustio pozornicu St. Paula. U svom testamentu Vilu Alpenglühn nije ostavio svom sinu Tule-u, kojeg nije naročito volio i smatrao ga je glupim, već svojoj nećakinji Marii Floriani. Ona je u 107 VI. Početak A POLONIJA I KOZA meduvremenu bila državljanka kraljevine Jugoslavije pa bi bila morala platiti vrlo visoki porez na nasljede. Osim toga joj se činilo neprikladnim prihvatiti to nasljedstvo pa se ga je odrekla u korist Tulea. On je baštinjeno s njom podijelio i isplatio joj polovicu vrijednosti kuće. Eksport većih novčanih iznosa nije bio dozvoljen pa je Maria Floriana stavila velike novčanice u jednu knjigu te je otputovala vlakom u Maribor u pratnji jedne znanice iz St. Paula, čiji muž je bio carinik, pa je putovala u tranzitu preko Dravograda u Klagenfurt. Kada je Maria Floriana na granici napustila vlak, otvorila je znanica prozor i doviknula joj Madame, zaboravili ste Vašu knjigu, te joj je knjigu pružila kroz prozor. Svoj dio od prodaje kuće proigrao je Tule na lutriji. Jednom je došao u posjetu u Maribor i donio je cijeli kofer pun srećki rekavši: Možda u Jugoslaviji još nešto vrijede. Starija djeca Heric, Teja i Albert išli su u realnu gimnaziju u Mariboru, čiji direktor je u meduvremenu bio njihov otac Matko. No dok je Albert smio maturirati, poslali su Teju nakon četvrtog razreda u petogodišnju učiteljsku školu. Slična sudbina je kasnije pogodila i njenu sestru Veru. Tamo je vladala drugačija komanda. Nakon posljednjeg sata je Tejina razrednica gospoda profesor Ervina Ropas zapovijedala ustati, istupiti iz reda klupa, uzeti 108 VI. Početak A POLONIJA I KOZA Nadgrobni kamen Mizi Scheriau i Juliusa Tonitza 109 VI. Početak A POLONIJA I KOZA školsku torbu i u dvoredima odmarširati. Tko je navečer još htio izaći, na primjer u kazalište, morao ju je pitati za dopuštenje. Albert je odlazio subotom na ples u srednjoškolsku udrugu Napredek, pa je i Teju nagovarao da mu se pridruži. Ali ona je odbijala. Po povratku bi došao još u kuhinju pa su zajedno sa Tejom i Mariom Florianom pjevali najnovije šlagere koje je naučio, sve dok se navečer Matko nije vratio iz kavane gdje je svakodnevno sa odvjetnikom Dr. Slokarom igrao šah. Po završetku škole je Teja na maturalnom putovanju prvi puta putovala na more i kroz Jugoslaviju. Preko Sarajeva i Splita došli su do Dubrovnika. Slijedeće godine je sa prijateljicama iz Sokola putovala u Prag na IX. Sveslavenski slet Sokola. Svi gimnastičari su slušali pozdravni govor prvog čehoslovačkog predsjednika Tomaža Masaryka u obnovljenom stadionu Strahov. U Mariboru je slijedeće tri godine Teja čekala na učiteljsko namještenje. To je vrijeme prebrodila davajući instrukcije. Imala je tri stalna učenika s kojima je dnevno radila zadaće. Zaradene paušale je uzela Maria Floriana i davala je Albertu koji je studirao pravo u Ljubljani. Teji su ostali prihodi iz pojedinačnih instrukcija za koje je računala 20 dinara po satu. Osim toga je poučavala Koki, Eriku Kovač koja je bila kćerka vlasnika škole strojopisa pa je za te satove umjesto novca dobivala 110 VI. Početak A POLONIJA I KOZA Teja, Vera, Albert, Maria Floriana i Matko Heric pouku u strojopisu. Napokon su počele tri godine prakse u Žitečkoj vasi u općini Duplek (Täubling) blizu Maribora. Prva tamo provedena noć je bila žalosna. Teja nije bila u stanju upaliti petrolejku pa je morala sama plakati u tamnoj noći. Predvidajući takvu situaciju je slijedećeg dana Maria Floriana poslala Alberta biciklom, da joj bude od pomoći. Nakon prakse i položenog državnog ispita stekla je pravo da upiše studij na jednoj od dvije Više pedagoške škole u 111 VI. Početak A POLONIJA I KOZA Zagrebu ili Beogradu pri punoj učiteljskoj plaći. Teja je u Zagrebu završila Pedagošku i tamo je upoznala svog muža Pavla Kurteka koji je potjecao iz jednog slovačkog sela u Slavoniji. Vera se je nakon mature na Učiteljskoj školi udala za zagrebačkog gimnazijskog profesora Josipa Lukatelu kojeg je upoznala za ljetnih praznika na Jadranu. Albert je završio svoj studij prava u Ljubljani i oženio je svoju staru mariborsku ljubav učiteljicu Olgu Trobec. 112 Epilog Kancelar Reicha Adolf Hitler je posjedovao izvjestan smisao za crtanje. Ponešto poletno po svojoj je bilježnici črčkao svakojake vedute gradova. Upravo tri godine i osamdeset i šest dana nakon što se je u Berlinu proglasio firerom Nijemaca, pogledom je obuhvatio prostrani trg u centru austrijskog glavnog grada Beča. U pozadini je masa žuborila, klepetale su vojničke čizme, uzdizao se je dvorac. Na tom trgu, zvanom Heldenplatz (Trg heroja), objavio je ulazak 113 Epilog A POLONIJA I KOZA svoje domovine u njemački Reich. U tom je trenutku počeo opći nered. San Fritza Dörflingera se je ispunio toga momenta. Provedbom pripojenja Austrije na Njemačku ostvaren je tisućugodišnji velikonjemački Reich. Mnogi su konačno mogli napustiti ilegalnost i ponositi se članstvom u Nacionalno socijalističkoj njemačkoj radničkoj stranci. Switbert Lobisser je još iste godine slikao u dvorani za sjednice Koruškog parlamenta fresku Povratak Koruške u Reich sa prisegom vjernosti koruških žena i muškaraca pred stijegom sa kukastim križem u trenutku oslobodenja. Njegov svojedobni samostanski brat Bulfon Hans postao je još u ožujku iste godine direktorom realne gimnazije u Oberschützenu. U svom godišnjem izvještaju napisao je novi direktor: Deutschland, Deutschland über alles! Ponosimo se, da je RG. Oberschützen bila na glasu kao ”najnepouzadanija i u najvećoj mjeri nacionalno socijalistički okužena srednja škola” na cijelom području savezne države. Nijedna druga srednja škola u Austriji ne može se kao ova u Oberschützenu pohvaliti, da je vjerno njegovala nacionalno socijalistički plamen u doba najtežih progona. Ilegalni članovi NSDAP u nastavničkom zboru bili su: doktor Hans Bulfon, Dr. Josef Kilga, Dr. Helmut Kühnelt, Dr Alfred Nowak, Prof. Alfred Pahr, Dr. Hans Paintner i prof. 114 Epilog A POLONIJA I KOZA Wilhelm Ulreich. Sistem je disciplinirao Dr. Bulfona, Dr. Paintnera i Prof. Ulreicha. - Heil Hitler! Bulfon je takoder mjerodavno sudjelovao na podizanju najvećeg spomenika Anschlussu u austrijskim zemljama. Na jednom brežuljku kod Oberschützena je u kamenu izgraden, uz sudjelovanje svih stanovnika, prostrani prostor omeden kolonadom od osam metara visine i dvanaest metara širine, četvrtastog tlorisa. U sredini se je uzdizalo podnožje sa dva metra visokim orlom s kukastim križem koji je gledao prema jugoistoku, okruženo sa osam plamenih pilona. To se je Bulfonu dopalo, naime sedam godina ranije je inicirao sasvim u blizini jedan manji spomenik pripojenju u povodu desetgodišnjice pripadnosti Gradišća Austriji. Spomenik je imao oblik starogermanskog žrtvenog kamena. Na prednjoj je strani pisalo: Deutsch allezeit (njemačko za sva vremena). Bulfonova žena Hilda je svojoj sestri Marii Floriani u Maribor pisala na otvorenoj dopisnici: Hans je sada nacionalsocijalist i nosi krute čizme. Ne bi bilo zgorega kad bi još nešto drugog bilo kruto! 115
Documentos relacionados
SP, IV, 1 (6), 2011
Vicepostulatura nema poslanje izravno se baviti čišćenjem kaosa koji nas okružuje, ali svojim djelovanjem pridonosi takvim nastojanjima. I zbog toga smo sretni. Položiti život na oltar vjere i domo...
Leia maisNasilje u školama
(kako?)? Maltretirana devojčica se kasnije nikom nije obratila za pomoć – da li je takva reakcija žrtve pre izuzetak ili je to pravilo? Upravo ta odstupanja od onoga što smatramo tipičnim školskim ...
Leia maisfeniksa zakon
čak i ako koristimo logičke zakone. Međutim, to je jedna od osobina prirodnog jezika, kao višeznačnost nekih riječi. U svakom slučaju, to nije mana prirodnog jezika, odnosno, tumači Weiner, prema F...
Leia maisglava prva: knjiga
“Leš je dokaz, Butleru. Ovako vilinski rod nema razloga da išta posumnja.” “Ali vila?” “Čisto sumnjam da će ikome priznati kako je pokazala Knjigu ljudskim bićima. Osim toga, u drugu injekciju sam ...
Leia maisPeter Rau Legenda o Balkanu u obzoru evropske filozofije velikih
diskursa, kako bi postao umjetnik, zagovornik realnog i konkretnog. Paradoksalnu filozofiju 20. stoljeća – koja ne bi morala biti samo filozofija umjetnosti već čak u većoj mjeri umjetnička filozof...
Leia maisHrvatske Narodne Poslovice
Kad čeljad nije bijesna, ni kuda nije tijesna. Kad mačka ode, miševi kolo vode. Oton Ivekovid: Smaknude Matije Gubca na trgu Kad na vrbi rodi grožđe. ispred crkve sv. Marka u Zagrebu Kakav otac, ta...
Leia maisKiribati Genesis Translation
te kai, are I tuangko, ni kangai, Ko 4 kam kawa ni mate. Ao e taku te naeta na tai kanna: ao e karekeaki kain nakon te aine, Kam na bon aki mate aontano i bukim; ane ko na amama5 ba £ ataingkami te...
Leia maisEast Timor Parliamentary Election Polling Centres and Polling Stations
TIMOR-LESTE: PARLIAMENTARY ELECTION 30 JUNE 2007 POLLING CENTRES and POLLING STATIONS Source: STAE
Leia mais